Nekakvo opcenito pravilo za imigrantske vize je:

- preko poslodavca: znaci prvo imas posao, poslodavcu si toliko bitan da ce platiti/odraditi svu papirologiju, a onda ukljuciti i ostatak obitelji, da ne budes tuzan i sam u tudjini. Moj (americki) poslodavac ovo ne radi ni za koga jer je komplicirano i skupo, a i nadasve im se ne da biti odgovornima za mene i moju buducnost (u vrijeme probnog boravka, koji u SAD-u traje oko dvije godine, starosjedioc neke vrste, privatna ili pravna osoba, postaju i ostaju legalno obvezni voditi racuna, financijski itd., o svojem useljeniku)

- preko clanova obitelji: vjerojatno se u nijansama razlikuje od zemlje do zemlje, ali u principu se dovode bracni partneri i djeca, a nakon toga i prvi rod. Sve skupa traje, opet kosta (podosta). Znaci jedan je vec tamo, najcesce drzavljanin, ili barem LPR (legal permanent resident) tj. onaj s trajnom dozvolom boravka. Drzavljaninu je sve lakse nego ovom drugom.

- preko turisticke vize (ili kad udjes u zemlju bez vize, jer mozes, pa muljas do daljnjeg): najskuplja i najgluplja varijanta, jer se posao na crno uvijek moze naci, ali nista drugo bas i ne moze. Jednog dana kad odlucis srediti papire, sve skupa traje jos vise godina, prolazi jos vise provjera nego ijedno od prve dvije varijante, plus sto uvijek postoji sansa deportacije umjesto legalnog stalnog boravka. Kosta vise, cesto ukljucuje i odvjetnike. Tako je barem tu u Americi, sumnjam da su druge zemlje, s funkcionalnim pravnim sustavom, u principu razlicite. Ovdje spada i ostanak/rad nakon isteka studentske vize ili bilo kakvog drugog privremenog boravka.

- azili i slicno: prosla baba s kolacima (osim recimo ako dolazite iz Somalije u Minnesotu; onda ponekad i moze).