Moram priznati da ja situaciju, kako je mlada.majka opisuje, ne dozivljavam kao nesto sto se mora, vec kao nesto sto ce mozda biti bolje. Ali uz puno planiranja i pametnih poteza.

Moj dojam je da muz mozda ima osiguran posao kod prijatelja. Osiguranog posla nema dok nema urednih papira, najstvarnije. Posao na crno svakako nije siguran. Cijelo vrijeme govori o prijateljima, ovakvim i onakvim, u jednom ili drugom gradu, pa sve nesto simo-tamo.

Ono sto se meni cini je da nitko ziv u toj prici ne zna nista ni otprilike sigurno i da je sve skupa na razini onog vec spomenutog ljetovanja negdje na Jadranu, s vrecom za spavanje u torbi i mozda povratnom kartom za odlazak kuci. Tipa ides kod prijatelja, pa njegova baba slomi kuk i odjednom tamo mozes prenociti jednom, a ne sedam dana. Pa odspavas jednom u krevetu, jednom na klupi na terasi, drugi dan u necijem autu, a cetvrti dan zoves doma mamu da pomogne, ako moze, kakvom donacijom, ili da barem skuha juhu i pohance kad se jadan i pokisao pojavis na vratima.

I uopce nisam pesimisticno raspolozena prema emigraciji; nasla sam se i sama u situaciji da odjednom (ok, ako je visegodisnje planiranje i preko 12 mjeseci rada/cekanja na legalne i uredne papire zapravo odjednom) selim u nepoznato. Ali vec rekoh, nisam selila s dvoje djece, dzeparcem i brdom upitnika, vec sama samcata, u jako sigurno okruzenje. I sve je drugacije nego sto je bilo u Zagrebu. Tri godine kasnije i dalje strsim k'o govno u puncu. Ali imam sredjen zivot i ne bih bila preselila bez barem upola onoga sto sam osigurala prije odlaska. Jasno mi je da ne moze svakome biti tako, ali roditeljima dvoje djece bi svakako na pameti trebalo biti puno vise stvari od $3000 u dzepu i par fiks ideja koje, nazalost, ili nemaju smisla ili djeluju nesigurno.

Stvarno vjerujem kako prijatelj, kako god blizak bio, vjerojatno nema namjeru preuzeti odgovornost za cetveroclanu obitelj jer je rijec o ogromnoj obavezi. Mi smo bili u situaciji da se razmisljalo o preseljenju mojeg vlastitog brata k nama, na odredjeno vrijeme, u aranzmanu studenta. I sto puta smo svi redom, koliko nas god ima, preokrenuli cijelu pricu. I na kraju muz i ja nismo bili sigurni da mozemo/zelimo preuzeti odgovornost za jednu jedinu osobu, k tome i rod, jer postoje raznorazne posljedice takve odluke. I stvarno, najstvarnije nije lako, od trazenja papira, do financijske odgovornosti. (Na kraju je on odlucio da zeli studirati u Zagrebu do daljnjeg i svima nam je laknulo, ukljucujuci i njega). U krajnjem slucaju, ni mojem vlastitom muzu nije bilo bas tako jednostavno rijesiti papirologiju i financije za mene, a jedna sam i jedina, bez ostatka obitelji.

Mislim da je suludo osloniti se na prijatelja i misliti da je to rijesena stvar.