Radim kao teta-dadilja jednog trgodišnjaka. Takav je bio dogovor, ali taj trogodišnjak ima starijeg brata koji ide u vrtić, ali kako je sada sezona godišnjih odmora ostaje doma, najprije na tjedan pa dva i tako dalje. Nitko me nije pitao da li ja to mogu ili hoću raditi i da li se cijena mijenja, jednostavno prešutno je to napravljenjeno. Sada sam zatražila da mi se plati više ali koliko nitko ne želi reći da li pihvaća moju ponudu. Brinuti se o djeci nije mala stvar, to je jako odgovoran zahtjevan posao koji traži od osobe koja se toga prihvatila puni aranžman i dobru kondiciju. Dok sam dolazilo na posao od mene se tražila liječnička svjedodžba o mojoj zdrvstvenom stanju dok ja na kapaljke dobivam informacije o djeci i njihovim manam i vrlinam, što stvara određene poteškoće kod kimuniciranja, jer djeca često znaju reći : Ja to ne moram jesti, ili pospremati zato si ti tu.Žena sam s dosta godina i životnog iskustva i vidim da dašnji roditelji u stvari vrlo malo traće dadilje za djecu , više kućne pomoćnice koje bi napravile u 8 do 9 sati rada sve ono što ne ne stižu ili ne žele. Ne treba sve ljude savljati u isti koš jer ima nas koje svoj posao radimo savjesno i odgovorno.U pitanju je jedan mladi ljudski život koji je zaslužio da svoje djetinstvo proživi u igri, pjesmi i veselju.Djeca su nam najveće blago i tako se prema njim trebamo odnositi. Učiti ih poštenju i prijateljstvu, ali i radu.Ne ma tih novaca kojima se se može platiti lijepa riječ, pusa za doviđenja i dođi mi opet.