Dodirko, ovo me tvoje 11. pitanje ponukalo da napišem par riječi.
Pitaš da li bi dijete u slučaju rastave željelo ostati sa osobom koja joj je biološki roditelj, a ne sa drugim roditeljem. No, tu je pretpostavljeno da dijete zna da mu jedan od roditelja nije biološki. A ono to ne mora znati i ne treba, po mom mišljenju, do 18.godine. Nakon toga i nije toliko bitno s kim ostane, zar ne?

Nedavno mi je u široj obitelji rođena praška donirana beba i sve što je bitno je ta beba sama. Čudo svojim roditeljima. Vjerojatno su svjesni da su prepreke na koje će naići u životu njima postavljene više nego "običnim" roditeljima, ali trenutno su im sve te prepreke ništavne pred bebinim pogledom.

Idu dan po dan, kao i svi roditelji, bilo to dijete biološko, posvojeno ili "donirano". Odgojiti dijete nikad nije samo tako, život pred nas postavlja svakakve zamke, možda je bolje živjeti, a ne samo razmišljati. No, svi smo mi drugačiji.

Koliko bi ta činjenica da roditelj zna da je roditelj, ali ne i biološki, utjecala na odnos s djetetom, ovisi o roditelju samom. I o tome koliko su mu geni važni. No, moram ti reći da te dijete zna toliko izluditi da poželiš da nije tvoje i kažeš u sebi da su ga morali zamijeniti u rodilištu, jer je nemoguće da sama rodiš tako zločesto. A i obratno, oni požele da im nisi roditelj. Sve to ide u roditeljski staž.

Mislim da se sva tvoje pitanja mogu riješiti, malo po malo, uz puno ljubavi i sreće sa djetetom. Bez obzira čiji bili geni. Samo moraš biti spremna i jako željeti dijete. Dijete koje će biti tvoje i tvog supruga. I ne trebaš nikome okolo govoriti detalje začeća. Ako ne želiš. To je intimna stvar.