Ela78 i ostali naravno, možda će zvučati čudno ili neistinito ali ja/mi nismo imali (mnogo) nedoumica u vezi donacije.Prije neuspješene biopsije suprug je izjavio "ako ne bude ništa odmah idemo na dogovor za donaciju"(budući da je biopsija izvođena u i stoj klinici gdje i IVF).Tako kad smo saznali rezultate biopsije odmah sutradan smo bili konzultacijama s dr.Do postupka je prošlo još godinu dana zbog borbe s HZZO-om.U tih godinu dana rijetko sam preispitivala odluku a suprug još rjeđe.Toliko smo htjeli dijete koje bih ja rodila, suprug je htio gledati mene trudnu, dolaziti u rodilište nama dvjema...Zato je odluka bila donacija a ne posvojenje.
I ja sam razmišljala o genetici ali sam složila to ovako sebi:1.klinika čuva podatke o donatoru niz godina u slučaju potrebe zbog bolesti koje se nisu ispitale prethodno,2.genetiku i obuteljsku anamnezu sigurno ne bih provjeravala da sam ostala trudna odmah na početku trudnoće.
Općenito, predugo smo nas dvoje sami bili, 12 godina braka.
Nismo krili da idemo na postupak donacije, od većine smo naišli na odobravanje i podršku a za ostale me nije briga.Kada se djevojčica rodila suprug je stigao u posjet dva sata nakon poroda;njegove suze i izraz kad ju je vidio i taknuo su odagnale i atomske čestice nedoumice iz naših života.
Sigurno će kroz njezino odrastanje biti trenutaka kada ćemo morati biti mudri i pametno postupati ali polako...nosit ćemo se s tim kad smo ovo pregrmili.
Kao što je OKNP rekla, neću (vjerojatno) imati Čeha za zeta