Za početak, zaista ne volim što to radim, ali nkeda mi zaista nema druge.

Ono, mali cvili, cendra, ne sluša, hoće sladoled a ima upalu grla, hoće da bude u moru nakon što je već sav poplavio, trči gdje ne treba, a ako mu se šta odbije odmah negoduje na način da mislim da će mi mozak eksplodirati i onda posežem za Babarogom na čiji spomen bude poslušan.

Znam da ćete reći da je u meni problem, da ne znam smiriti svoje djete i to je često istina, negdje sam zakazala, ali otkud tolika moć Babarogi, pa vještici, ranije Vuku koje od malog divljaka naprave dobro dijete?

Razgovaram ja sa svojim djetetom, pokušam na lijep način objeansiti mu što je u redu, a što nije.
Evo neki dan je skakao po krevetu kod bake, koji ima nezgodne kuteve i naslone na kojima bi mogao razbiti glavu i na moje, ne, razbit ćeš se, to je opasno....molim te prestani...ništa! Kad sam spomenula da će mu doći Babaroga odmah je prestao.

Loša metoda odgoja nema šta, svjesna sam, ali uspijeva. Čak mislim bolja je i Babaroga od udarca u glavu.

Posežete li vi kada za tim stvarima?

Milsim da to pitam zato što se ne osjećam dobro zbog toga, ali ponekad sam stvarno očajna i nemoćna.