Ukradena sigurnost
Pisem potaknuta ovim uzasnim ubojstvom u Splitu na Marjanu.
Odjednom me strah biti/zivjeti u svom gradu. Marjan mi je uvijek bio kao moje vlastito dvoriste. Godinama sam svaki dan odlazila na Marjan, biciklom, pjesice, trceci, po cesti, po sumi, po sikari i nikad me nije bilo strah. Zapravo je Marjan mjesto na kojem sam se od najranijeg djetinjstva osjecala najbolje, najmirnije i najsigurnije. Sretala sam tu i tamo neke ljude kojima sam se sklanjala s puta jer su mi djelovali sumnjivo (zapravo sam se uglavnom sklanjala onima s velikim psima, a bez uzica), ali cim bi se mimoisli odmah bi zaboravila na njih i nastavila mirno svojim putem. Jedinu zbilja neugodnu situaciju sam dozivila u srednjoj kad sam se vozila biciklom a neki lik je skinuo gace i pokazao mi ku... i cokoladu (!) i rekao da dodjem s njim u sumu. Ali bio je neki starkelja i odmah sam odjurila od njega i mislim da sam se sutra opet vratila u sumu.
Sad sam se radovala hladnijim danima da mogu napokon sa sinom pocet setat po sumi. Njega u nosiljku pa kroz cijelu sumu, a vjerojatno bi prosli koji put i tamo gdje je ovu jadnu zenu ubilo. Sad mi ta moja ideja djeluje kao totalna ludost, sad mi sve djeluje kao totalna ludost, ici na Marjan sama, ici s njim sama prosetat navecer uz more, jer moram proci 100 m po nekom mracnom puteljku do plaze, pa mi pola muskaraca djeluje totalno sumnjivo. I uopce, neki strah mi se uvukao u kosti. Sinoc smo nas tri prijateljice (i dvije bebe) sjedile na zidicu u kvartu i kraj nas je prosao neki tip, tip ko tip, u dvadesetima, cak je dobro izgledao i tako nas je cudno pogledao, da smo sve tri nakon sto je prosao zakljucile da je ludjak i da ko zna sto taj smislja. Pa je jedna rekla da ona nece vise ni ic setat na Marjan, a druga se slozila i da ona ni do sada nikad ne bi isla sama... pa smo poslije nesto pratile jedna drugu doma i sve nas je bio neki strah.
I mrzim to, taj osjecaj, to sto se odjednom ne mogu osjecati , to sto su me odjednom napali strahovi, sto mi je oduzeto pravo na grad i na sumu. Naravno, sve je to nista prema zeni kojoj je oduzet zivot. Ali to mi je prestrasno da o tome uopce razmisljam.
I pitam se kad i uhvate ubojicu (a valjda ce ga uhvatit) hocu li ponovo moci tako bezbrizno setati sumom ili ce taj strah ostati u meni.
 |
|||
Odgovori s citatom
tangerina prvotno napisa
