Traume iz djetinjstva

[Trina]

Koliko su realne? Koliko smo sami sebi nabili osjećaj da nam je netko drugi kriv za vlastite neuspjehe a koliko su nas stvarno roditelji zeznuli? Ja ne govorim o problematičnim obiteljima nego o klasičnim, običnim, uobičajenim, sa svim onim metodama odgoja koje su se prije 20, 30, 40 godina primjenjivale? Jesu li nam "traume iz djetinjstva" dobar izgovor za pranje odgovornosti sa sebe ili mislite da ih stvarno imate? Na ovu temu me je ponukala druga tema na kojoj smo se dotaknule ovoga a i činjenica da poznajem neke ljude koji su blokirani traumama iz djetinjstva, koje, po mom skormnom mišljenju ne postoje nego se radi o nesposobnosti čovjeka da živi odgovoran život (a možda su i to traume, roditelji koji nisu od djeteta uspjeli napraviti odraslu osobu) pa su mu te nekakve traume izgovor za svaki neuspjeh u životu. što vi mislite o svemu tome? Imate li vi traume iz djetinjstva?

[Svimbalo]

Svatko ima neku traumu ili bar "traumicu". Netom sam na onoj drugoj temi napisala da bih ponovila sve što i svoji roditelji, ali baš zbog tih "traumčica" revidiram odgovor.
No, o onome tko se na te doživljaje (ukoliko nisu stvarno ekstremni) izvlači i kao tridestogodišnjak, imam isto mišljenje kao ti.

Toliko zasad, više ću kasnije.

[Anemona]

Imam traume iz djetinjstva, ali smatram da me nisu definirala da ne mogu živjeti odgovoran život (što to več znači).
U svakom slučaju su mi otežale neke situacije, ali radim na tome, mijenjam sebe.

Ja na traume gledam kao nešto što ti naizgled obične situacije čini kompliciranima. I onda takve situacije koje drugi "normalni" (bez traume te vrste) odrade lijevom nogom, od tebe crpe ogroman trud da ih odradiš "pravilno".

Smatram da traume na neki način oblikuju čovjeka "krivo" i da je vrlo važno da si toga svjestan i da radiš na tome.

[Trina]

Imam traume iz djetinjstva, ali smatram da me nisu definirala da ne mogu živjeti odgovoran život (što to več znači)
.

Pa mislila sam na ljude koji za svaki svoj postupak i krivi potez u životu krvie svoje roditelje, odnosno u kriznim situacijama ispliva ta njihova ranjivost koju oni nazivaju traumama. Ja ih znam takve, znam ljude koji ne preuzimaju odgovornost za svoje loše korake, znam one koji čitav život nabijaju roditeljima osjećaj krivnje zbog njihovih loših brakova, zbog neimaštine, zbog ne znam ni ja čega i u sebi samo talože te nekakve loše osjećaje..umjesto da žive normalnim životima i prihvate stvari kakvima jesu.

[blackberry]

Pa mislila sam na ljude koji za svaki svoj postupak i krivi potez u životu krvie svoje roditelje, odnosno u kriznim situacijama ispliva ta njihova ranjivost koju oni nazivaju traumama. Ja ih znam takve, znam ljude koji ne preuzimaju odgovornost za svoje loše korake, znam one koji čitav život nabijaju roditeljima osjećaj krivnje zbog njihovih loših brakova, zbog neimaštine, zbog ne znam ni ja čega i u sebi samo talože te nekakve loše osjećaje..umjesto da žive normalnim životima i prihvate stvari kakvima jesu.

mislim da je to zato jer ti ljudi to jednostavno ne znaju. ne znaju se ponašati drukčije. ne znaju se promijeniti.
u životu, mislim da je najteže mijenjati sebe. svi se mi uljuljkamo u određene, poznate obrasce i tako živimo...
živimo...više životarimo i guramo ono što nam je jedino poznato.
ljudi kao da se boje promjena...misleći da će svaka donijeti gore nego što je sada.
a nije tako.
nije teško mijenjati se kad i sam uviđaš da bi trebao. to je taj prvi najteži korak. al kad ne vidiš...ne vidiš. a najčešće kriviš druge, jer ne vidiš.

govorim iz cipela osobe koja je zaista imala traumatično i nimalo klasično djetinjstvo, tako da niti ne spadam u grupaciju kojoj si postavila pitanje.
ali, možda baš zbog tog iskustva imam šta i reći...
mene su moje traume formirale kao ličnost, jer sam život prihvatila kao takav...da mi je svaki dan novi u kojem ću naučiti nešto novo i truditi se postati bolja i kvalitetnija...
i to ću raditi zauvijek.

mislim da je ključ brojnih frustracija kod odnosa roditelj-dijete u tome što roditelji nisu skloni preuzeti svoju odgovornost za neke stvari koje su djeci svijesno ili nesvjesno napravili.
a to nije dobro, jer se čitav teret automatski prebacuje na leđa djeteta koje se kao dijete s time nije znalo nositi, i koje se i kako se pokazuje...i kao odrasla osoba teško uči nositi s istom tom odgovornošću, odn. neodgovornošću...

ajme al sam se raspisalaaaaa

[Anemona]

Samo da se nadovežem, moje "traume" uopće nisu neke opipljive traume tipa roditelji su me tukli. U životu nije nitko digao ruku na mene, imala sam krasno djetinjstvo, mogla bih ga čak opisati vrlo slično kao betty, a opet me nešto muči, za što smatram da mi negativno utječe na život. I sad je došlo vrijeme da to rješavam.

[Peterlin]

Literatura (koga zanima i kome stvarno treba):

Susan Forward: Otrovni roditelji http://www.superknjizara.hr/index.ph...jiga=100045825

[marta]

Ja na traume gledam kao nešto što ti naizgled obične situacije čini kompliciranima. I onda takve situacije koje drugi "normalni" (bez traume te vrste) odrade lijevom nogom, od tebe crpe ogroman trud da ih odradiš "pravilno".

Ne znam jel itko ikad igdje bolje ovo opisao.

[cvijeta73]

Ne znam jel itko ikad igdje bolje ovo opisao.

ajte meni malo ovo pojasnite. s nekim primjerom. da znam jel ih imam. i dal znam dal je tome što ih imam "zaslužna" moja mama il nije.

[Anemona]

ajte meni malo ovo pojasnite. s nekim primjerom. da znam jel ih imam. i dal znam dal je tome što ih imam "zaslužna" moja mama il nije.

Ja ću dati jedan vrlo banalan primjer.
Imam nazovimo to strah od vjetra (oluje), odnosno imala sam kao dijete, a danas normalno živim s tim strahom.
Neki dan igramo se vani - MM, moje dijete, bratovih x 2, ja, odjednom počne puhati užasan vjetar, baš krene oluja. U istom trenutku izleti moja mama i počne vikati, kao luda: u kuću, u kuću, brzo svi u kuću, počinje oluja, brzo se maknite, u stilu kao da stojimo nasred tornada, koji odnosi kuću.
U tom trenutku kao da me je netko mokrom krpom pljusnuo po licu.
Da li si itko od vas može zamisliti da je 33 godine nisam znala od kud taj "strah" od vjetra?

Naravno, kad zapuše vjetar meni je prvi poriv odjuriti glavom bez obzira u kuću i to je trenutak gdje u jednoj najobičnijoj svakodnevnoj situaciji moram uložiti veliki trud, da "prešaltam" mozak i ne odjurim. Ne želim da moje dijete ima istu reakciju.

Obično takve "vjetar" situacije završe na način da ja odem u kuću, zatvorim prozore i poberem veš, a djeca se još pomalo igraju (jer im je vjetar zabavan) i onda dođem po njega, mirnim tonom i uvedem ga u kuću, jer je počela kiša.

(Nakog tog prosvjetljenja sam razgovarala s mamom da ne smije tako reagirati pred djecom, bla, bla, bla, naravno ona ne vidi problem/povezanost, ali znam da bude "radi mira u kući" pripazila).

Ovo je jedan najblaži primjer, ali prilično dobro oslikava situaciju.

[Ivanna]

Ja na traume gledam kao nešto što ti naizgled obične situacije čini kompliciranima. I onda takve situacije koje drugi "normalni" (bez traume te vrste) odrade lijevom nogom, od tebe crpe ogroman trud da ih odradiš "pravilno".

Smatram da traume na neki način oblikuju čovjeka "krivo" i da je vrlo važno da si toga svjestan i da radiš na tome.

Baš dobro rečeno.
Znala sam dobiti po guzici u djetinjstvu, ali nije me to nešto posebno istraumatiziralo. To su bile situacije kad bi ih valjda dovela do ludila, kad roditelj jednostavno pukne, neznam. Ali zapravo sam bila dobro dijete pa je to bilo rijetko.
E sad, moj problem je upravo ovo što Anemona govori. Ja se vjerojatno nisam na vijeme naučila kako ostati hladne glave i riješiti problem drugačije, pa se danas moram jako, jako, jaaaako potruditi i brojati ne do 10 nego do 110 da ne reagiram isto tako prema svom djetetu kad me izbaci iz takta. I zbilja radim na sebi po tom pitanju.
A možda to ipak je onda trauma?

To je samo mali mali dio mog djetinjstva, imam puno više lijepih uspomena i mislim da su moji roditelji odradili dobar posao.
Ono najnajvažnije što sam dobila od njih je bezuvjetna ljubav i taj čvrsti oslonac, uvijek prisutan osjećaj sigurnosti od malena pa do današnjih dana. Uvijek su bili tu, uz mene, i to je ono što i ja želim za svoju djecu. Možda zato nije teško oprostiti ili zanemariti greške u koracima.

[Anemona]

Htjela sam samo dodati da "trauma iz djetinjstva" uopće ne treba biti nešto čega si svjestan cijeli život da postoji, tako da ni ne mogu biti cijeli život izgovor za neuspjeh.

Eto meni je u 32. godini "iskočila" trauma iz djetinjstva, do tada bih mogla u potpunosti potpisati Trinin post, a danas, hebi ga, rješavam traumu.

[Superman]

I ne samo traume iz djetinjstva, već svojevrsne traume (frustracije, razočaranja, neuspjesi) doživljene u odrasloj dobi, mogu i te kako "blokirati" osobu na razne načine... Kako pomoći - ne znam.

[Peterlin]

Svi smo mi potencijalno podložni traumama (ne nužno samo iz djetinjstva, ali tada je čovjek najosjetljiviji). Ne vidim baš nikakvog razloga zašto bi čovjek to vukao za sobom cijeli život osim ako mu (baš kako Trina kaže) ne treba izgovor za skidanje odgovornosti u odrasloj dobi.

Iskustvo iskoristiš na najbolji način kako možeš i guraš dalje. Ako ne možeš samostalno riješiti traumu, potražiš pomoć (prijatelj, svećenik, psiholog i slično - kako je kome zgodno). Inače, teško je nekom drugom pomoći da prevlada vlastite kosture iz ormara, to mora svatko od nas napraviti za sebe, kad osjeti da je spreman. Ima i takvih koji nikad ne dospiju do te točke.

[Trina]

Ma možda sam i krivo postavila temu..Da je toliko lako mijenjati sebe, ljudi bi bili zdravi i bezbrižni..mislim, teško je utjecati na emocije, na ono što te muči.

Ja osobno nemam trauma. Imala sam onako malo blesasto djetinjstvo popraćeno jako lošim odnosima svojih roditelja, ovisnostima idr..ali ne mogu reći da imam traume zbog toga. Sigurno je da na neke stvari reagiram burnije nego što bi trebala i da sam se trebala naučiti kako stvoriti lijep odnos s mužem, ali imam osjećaj da sam iz svega izvukla korist. iako, sve je to obilježilo mene ovakvu i učinilo me takvom kakva jesam. prevelika je voo filozofija za mene, odoh zapaliti i popiti kavu pa se vraćam

[Beti3]

Nemam nikakve traume. Moje je djetinjstvo bilo bajka.
Mama koja je dala otkaz da bi bila samnom. Tata s kojim smo putovali po svijetu kud ga je vodio posao.

Ljeta kod none na selu, dok su mama i tata sami putovali. To mi je samo divan dio sjećanja, nikakve traume, kod none je bilo super. Kozice, kokoši, vrt pun svega, djece kao u priči, prometa nimalo...

Mama mi je plela i šivala i uživala sam nositi njene uratke. U školi uvijek odlična, uglavnom nikad bolesna, dobila sam sestru kad sam ju poželjela. Imala sam dobre prijateljice i prijatelje, slobodu koju nikad nisam iskoristila na negativan način.

Sve čega se sjećam su godine sreće, novih dojmova, puno naučenog, sigurnosti...Nikad me nisu tukli, nisu imali zašto.
Valjda je i mojoj djeci dobro. Iako, nisam tako uspješna kao moji roditelji samnom i sa sestrom. Nažalost, nisam. Dobri su, ali...

[Lucija Ellen]

Nemam nikakve traume. Moje je djetinjstvo bilo bajka.
Mama koja je dala otkaz da bi bila samnom. Tata s kojim smo putovali po svijetu kud ga je vodio posao.

Ljeta kod none na selu, dok su mama i tata sami putovali. To mi je samo divan dio sjećanja, nikakve traume, kod none je bilo super. Kozice, kokoši, vrt pun svega, djece kao u priči, prometa nimalo...

Mama mi je plela i šivala i uživala sam nositi njene uratke. U školi uvijek odlična, uglavnom nikad bolesna, dobila sam sestru kad sam ju poželjela. Imala sam dobre prijateljice i prijatelje, slobodu koju nikad nisam iskoristila na negativan način.

Sve čega se sjećam su godine sreće, novih dojmova, puno naučenog, sigurnosti...Nikad me nisu tukli, nisu imali zašto.
Valjda je i mojoj djeci dobro. Iako, nisam tako uspješna kao moji roditelji samnom i sa sestrom. Nažalost, nisam. Dobri su, ali...

kako je ovo lijepo procitati! Kad bi barem moja djeca tako pisala za 20-30 godina...

[Deaedi]

Nemam nikakve traume. Moje je djetinjstvo bilo bajka.
Mama koja je dala otkaz da bi bila samnom. Tata s kojim smo putovali po svijetu kud ga je vodio posao.

Ljeta kod none na selu, dok su mama i tata sami putovali. To mi je samo divan dio sjećanja, nikakve traume, kod none je bilo super. Kozice, kokoši, vrt pun svega, djece kao u priči, prometa nimalo...

Mama mi je plela i šivala i uživala sam nositi njene uratke. U školi uvijek odlična, uglavnom nikad bolesna, dobila sam sestru kad sam ju poželjela. Imala sam dobre prijateljice i prijatelje, slobodu koju nikad nisam iskoristila na negativan način.

Sve čega se sjećam su godine sreće, novih dojmova, puno naučenog, sigurnosti...Nikad me nisu tukli, nisu imali zašto.
Valjda je i mojoj djeci dobro. Iako, nisam tako uspješna kao moji roditelji samnom i sa sestrom. Nažalost, nisam. Dobri su, ali...

Mene je zagolicalo ovo što je Beti napisala. Npr., ja sam imala sličnu situaciju, da su me roditelji ostavljali kod bake na čuvanju, i preko praznika/ljeta na duže vrijeme. Mene je to recimo jako pogodilo, nisam to htjela, iako, objektivno mi je bilo bolje kod bake, igra, svježi zrak, društvo, baka koja kuha i nudi svježe obroke, nego da sam bila sama zatvorena u stanu do kasno popodne. No, recimo, ja sam se radi toga osjećala onak, odbačeno i nisam bila sretna. Sada pak ja imam dilemu, odnosno ovu svoju traumu prenosim na svoju djecu, kojoj bi npr. sigurno bilo bolje na moru sa bakom (koja ih inače čuva) i djedom, da su na kupanju, na zraku i uživaju u igri na moru, nego da su u ZGB-u, zatvoreni u stanu praktički do 18,19h kada će moći izaći na uzavreli ZG asfalt i malo u park na igranje.

I sad si ja postavljam pitanje, da li ja radi svojih trauma uskraćujem svojoj djeci jedno lijepo iskustvo (ovako kako je to ona opisala), odnosno da li ih ja opterećujem svojim traumama, odnosno, kako da procijenim da li će ih traumatizirati odvajanje od roditelja ili uskraćivanje slobode i uživanje u djetinjstvu sa bakom i djedom?

I opet, kako smo npr. Beti i ja imali različiti doživljaj iste situacije, kako mogu procijeniti kako će koje od moje dvoje djece doživjeti istu situaciju?


Hoću reći, isti način odgoja, nekome trauma, nekome lijepo životno iskustvo.

Uh, zakomplicirala sam, nadam se da me razumijete.

[seni]

I opet, kako smo npr. Beti i ja imali različiti doživljaj iste situacije, kako mogu procijeniti kako će koje od moje dvoje djece doživjeti istu situaciju?

.

procijeniti mozda mozes tako, da dubinski razmislis, odvagnes, pitas dijete/djecu, na kraju krajeva isprobas, pa vidis da li ide.

odgovor na prvo pitanje zasto ste ti i beti istu situaciju dozivljavali potpuno drugacije, je nesto jednostavniji.

zato jer se u roditeljstvu i zivljenju s djecom ne radi ni o situacijama, ni o tehnikama, ni o dudama i dojkama.
radi se prvenstveno o odnosu. cjelokupnom odnosu, o onim finim vibrama, vezama ljubavi, razumijevanja i slicno.

ja osobno nemam fobiju ni od vrtica, ni od institucija, ni od baka.
a imam iskustvo da je curka u nekim situacijam htjela, a u jednoj nije htjela. pa nije ni isla.
jednom je na kratko morala ici (visa sila), mada nije bila odusevljena. prezivjela, kao i mi . nije joj bilo tako lose. razumijela je zasto.
niti ima traumu od toga, niti to narusava nas odnos.
i ja ponekad nisam bila ni najmanje odusevljena nekim djecjim rodendanima, ni nekim drustvom odraslih ljudi u parku, dok se ona igrala. ali sam isla. isto tako prezivjela.

inace na cisto prakticnom nivou, mozes probati tako da budu od ponedjeljka do petka, pa da vi dodete na vikend, s tim da djeca znaju da cete doci po njih ako im se ne bude svidjelo.

[Deaedi]

procijeniti mozda mozes tako, da dubinski razmislis, odvagnes, pitas dijete/djecu, na kraju krajeva isprobas, pa vidis da li ide.

odgovor na prvo pitanje zasto ste ti i beti istu situaciju dozivljavali potpuno drugacije, je nesto jednostavniji.

zato jer se u roditeljstvu i zivljenju s djecom ne radi ni o situacijama, ni o tehnikama, ni o dudama i dojkama.
radi se prvenstveno o odnosu. cjelokupnom odnosu, o onim finim vibrama, vezama ljubavi, razumijevanja i slicno.

ja osobno nemam fobiju ni od vrtica, ni od institucija, ni od baka.
a imam iskustvo da je curka u nekim situacijam htjela, a u jednoj nije htjela. pa nije ni isla.
jednom je na kratko morala ici (visa sila), mada nije bila odusevljena. prezivjela, kao i mi . nije joj bilo tako lose. razumijela je zasto.
niti ima traumu od toga, niti to narusava nas odnos.
i ja ponekad nisam bila ni najmanje odusevljena nekim djecjim rodendanima, ni nekim drustvom odraslih ljudi u parku, dok se ona igrala. ali sam isla. isto tako prezivjela.

Nadam se da je to tako i da jedna situacija ne bi trebala utjecati toliko duboko na naš odnos.

..inace na cisto prakticnom nivou, mozes probati tako da budu od ponedjeljka do petka, pa da vi dodete na vikend, s tim da djeca znaju da cete doci po njih ako im se ne bude svidjelo.

Pa planiramo od pon-pet, pa dolazak na vikend, ali bas necu moci opet dobiti GO da usred tjedna odem po njih, ako budu tražili, ne mogu dobiti opet GO nakon povratka sa GO, ipak radim kod privatnika.

[split]

Nemam nikakve traume. Moje je djetinjstvo bilo bajka.
Mama koja je dala otkaz da bi bila samnom. Tata s kojim smo putovali po svijetu kud ga je vodio posao.

Ljeta kod none na selu, dok su mama i tata sami putovali. To mi je samo divan dio sjećanja, nikakve traume, kod none je bilo super. Kozice, kokoši, vrt pun svega, djece kao u priči, prometa nimalo...

Mama mi je plela i šivala i uživala sam nositi njene uratke. U školi uvijek odlična, uglavnom nikad bolesna, dobila sam sestru kad sam ju poželjela. Imala sam dobre prijateljice i prijatelje, slobodu koju nikad nisam iskoristila na negativan način.

Sve čega se sjećam su godine sreće, novih dojmova, puno naučenog, sigurnosti...Nikad me nisu tukli, nisu imali zašto.
Valjda je i mojoj djeci dobro. Iako, nisam tako uspješna kao moji roditelji samnom i sa sestrom. Nažalost, nisam. Dobri su, ali...

Evo npr. osoba sklona traumama bi mogla ovakvo djetinstvo opisat ovako.
Moja mama nije imala pravo na rad već je morala odustat od karijere i povlačit se po svijetu zbog ezistenicije. Molali smo stalno selit i morala sam stalno mjenjeat školu i prijatelje.
Ljeti bi me roditelji dugo ostavljali na selu, a oni bi se provodili bez mene i sestre.....

Trauma na traumu. Najlakše je krivit drugog.
Nije uvijek sunce na nebu nekad i kiša mora past. uzmeš kišobran i čekaš da stane.

[trampolina]

Nije uvijek sunce na nebu nekad i kiša mora past. uzmeš kišobran i čekaš da stane.

Kišobran možeš uzet ako znaš gdje stoji. Klinac od 2-3 godine ne zna ni da kišobran postoji i zato mu ga roditelji trebaju dodati.

[tangerina]

Ja sam se već izjasnila da, je li, baš su mi dobri bili roditelji
Ali svjedno, svatko od nas vuče neke posljedice iz djetinjstva koje nam se baš možda i ne sviđaju, ali ih ne mijenjamo nego radije krivimo starce što su nas tako naučili.
Recimo, isto sam već spominjala da sebe smatram daleko prepristojnom i prefinom, i voljela bih da malo manje pazim da ne bih slučajno rekla nešto što se nekome neće svidjeti. To smatram da sam naučila, roditelji (i bake, djedovi) su me učili da budem fina i pristojna i malo su me previše to naučili.
Ali mislim da to više nije njihova odgovornost. Da se hoću ozbiljno time pozabavit, riješila bih to sa sobom i eventualno terapeutom, i mislim da nema potrebe da to s njima više rješavam. Tako da se trudim ne krivit ih, ja sam to zadržala sad na vlastitu odgovornost, odrasla sam već neko vrijeme.
Malo je drugačije kad netko ima malo ozbiljnije traume, ali postoje stručnjaci za to.
Imam i ja primjera oko sebe koji su navikli gledat na sebe kao žrtve svog nesretnog djetinjstva. A onda kad malo bolje pogledam, čini mi se da i njihovi roditelji krive njih za svoje muke, i tako ukrug.

[Anemona]

Ali mislim da to više nije njihova odgovornost. Da se hoću ozbiljno time pozabavit, riješila bih to sa sobom i eventualno terapeutom, i mislim da nema potrebe da to s njima više rješavam. Tako da se trudim ne krivit ih, ja sam to zadržala sad na vlastitu odgovornost, odrasla sam već neko vrijeme.

S ovim se slažem, to je ključno.

[Svimbalo]

Ja sam se već izjasnila da, je li, baš su mi dobri bili roditelji
Ali svjedno, svatko od nas vuče neke posljedice iz djetinjstva koje nam se baš možda i ne sviđaju, ali ih ne mijenjamo nego radije krivimo starce što su nas tako naučili.
Recimo, isto sam već spominjala da sebe smatram daleko prepristojnom i prefinom, i voljela bih da malo manje pazim da ne bih slučajno rekla nešto što se nekome neće svidjeti. To smatram da sam naučila, roditelji (i bake, djedovi) su me učili da budem fina i pristojna i malo su me previše to naučili.
Ali mislim da to više nije njihova odgovornost. Da se hoću ozbiljno time pozabavit, riješila bih to sa sobom i eventualno terapeutom, i mislim da nema potrebe da to s njima više rješavam. Tako da se trudim ne krivit ih, ja sam to zadržala sad na vlastitu odgovornost, odrasla sam već neko vrijeme.
Malo je drugačije kad netko ima malo ozbiljnije traume, ali postoje stručnjaci za to.

Kao da sam ja pisala

[Lucija Ellen]

Inače, za liječenje trauma i traumica, pa i nedorečenosti i nedoumica u odnosu na roditelje, preporučujem knjigu OTROVNI RODITELJI, može pomoći.

[čokolada]

Imala. Riješila "auto-psihologijom" koncem dvadesetih.

[naniluc]

Nikad ne bih roditeljima rekla u facu "e to ste krivo napravili" , iako znam da jesu zato jer oni toga nisu svjesni, to je bio stil odgoja- kakav god to bio (autoritarni). Ne slažem se sa ljudima koji kažu pa što ako je to i bilo tako, sad si sam odgovoran za svoj život . ja od odgovornosti ne bježim, ali ako ti netko cijelo djetinjstvo, pubertet i dalje govori kako to ne možeš, budeš se osramotil, ti to ne znaš dobro- posljedice ostaju , kao i ožiljci, a toga se teško riješiti, što se vidi na samopouzdanju.

[Smokvica.]

dakako da postoje. nista negativno al eto, tu su.srecom sam ih osvjestila i uz pomoć muža ih pokušavam smanjiti da ih i ja na svoju djecu nebi prenjela. mislim da ne postoji osoba bez traume, kao sto je anemona rekla, vecina ljudi ih nije ni svjesna. to ne treba bit nesto ružno. učestalim ponavljanjem nekakve situacije u djetinstvu stvara se neuronski zapis o tome. U odrasloj dobi u takvoj situaciji reagiramo/osjećamo se onako kako smo se osjećali u djetinstvu. I to je neizbježno, roditelji nas, a kasnije i društvo oblikuju. Bitno je osvjestit te osjećaje i ne krivit roditelje,pa svi su oni čitali dr.Spocka

[ina33]

Traume iz djetinjstva - ne mogu ja to tako shvatiti. Donekle je normalno i zdravo da se ima (po meni), neku određenu "traumicu iz djetinjstva", koju se onda obradi i preradi - bilo rastom i sazrijevanjem, bilo ulaskom u nove uloge, bilo stručnom pomoći. Kad je traumetina ostala i u odrasloj dobi, onda je problem. Ja to ovako nekako vidim - pubertet - traumetina, odrastanje, prvo ide iz male traume, u traumicu, a onda se oprosti i otpusti. Ako su ljudi načelno OK i nisu otrovni, namjerno zli, ekstremno sebični, ekstremno nemarni. Nekome će trauma biti "neka sitnica", nekome "objektivno teška" stvar neće biti trauma. U stvari, ključ je, čini mi se, u oprosti i otpusti za neke stvari, a za neke stvari i prihvaćanje "sa' san pape isti, kad san život proša". Govorim za uobičajene i normalne traumice, ne neke major traumetine.

[Kaae]

Nekako se podrazumijeva da smo svi odredjeni, bar u nekoj mjeri, dogadjajima/utjecajima iz djetinjstva. Sve skupa nekako dolazi u odgojnom paketu. Uzasno mi je ovo sto je vec spomenuto, a to je izvlacenje odrasle osobe na nekakve traume i traumice iz djetinjstva. Ono kad bi bas svaka stvar koja krene krivo zapravo trebala biti uzrokovana strasnim dogadjajima koji su tu osobu odredili za cijeli zivot. To mi je skroz bljak. Na stranu s ogromnim traumama, za koje mi je dopustivo da stvarno i najstvarnije utjecu na ponasanje odredjene osobe.

Moja ogromna trauma iz djetinjstva su lakirane cipele i karirani skotski sosevi.

[Jadranka]

Za sebe bi rekla da i u odrasloj dobi nosim neke traume iz djetinjstva. Ali istovremeno se slazem s ovim, sad sam odrasla, sad mogu sama na tome radit. Roditelji su mozda bili krivi u djetinjstvu, ali sad je to moja stvar.

Sta ja znam, kad gledam na djetinjstvo, ne sjecam ga se kao neceg posebnog lijepog. Totalno mi je cudno slusat MMa kako prica o veselim dogadjajima i igrama iz djetinjstva. Bilo je toga naravno i kod mene i bilo je svaceg lijepog. Ali da moram reci jednu stvar koju bas pamtim onda bi to definitivno bilo fizicko nasilje starijeg brata. I nije to bilo ono tipicno naguravanje brata i sestre. Jer on je bio tri godine stariji, bar 30 kila tezi i 2 glave visi. I to je dugo dugo trajalo. Prakticki dok on nije isao u vojsku. A ja se zaista nisam imala kome pozalit. Pokusavala sam kad sam bila manja, al od toga nikad nije bilo neke koristi, ako bi on dobija svoje od oca (sto je isto nesto sto osudjujem) ja bi sutra od njega dobila duplo... tako da sto ja znam... to mi je nekako obiljezilo djetinjstvo, a i mnoge godine poslije. Mozda nekome ne bi, ali meni eto je. Sad vec duze o tome ne razmisljam, nekako sam se pomirila s time, al sad sam se s ovom temom i onom proslom nekako prisjetila svega. I uvijek mi je to nekako neshvatljivo, ne kakav je on bio, i on je bio dijete (do neke godine) koje je tako lijecilo neke svoje frustracije, ali to da mi ni mater ni otac nisu znali mogli pomoc. Da nisu prepoznali sto se dogadja. Al ajde, i preko toga bih nekako presla da nisam kasnije kad sam pokusala sa svima njima pricat o tome dozivjela samo komentare, o cemu ti to pricas, pa nije to bilo tako, pa zaboravi to, predji preko toga, vidjet ces kad ces imat svoju djecu, i oni ce bit takvi. A cini mi se da bi mi bilo dosta da se oporavim (i da predjem preko toga), da su mi rekli, oprosti, pogrijesili smo, trebali smo te zastitit, ne bi to tako ponovili. Ovako su sve na neki nacin negirali. A ne znam. A sad imam dobar odnos (vise-manje) sa svima njima, ja to ne spominjem, ali ipak nosim u podsvijesti... ipak imam neko nepovjerenje u svih njih. Ali i ja to nastojim prevladat, nastojim da ne utjece na mene. Zapravo od svega najvise vjerujem u to da imamo slobodnu volju i da mozemo izabrati kakva cemo osoba biti. I tako nesto...

[Anemona]

Al ajde, i preko toga bih nekako presla da nisam kasnije kad sam pokusala sa svima njima pricat o tome dozivjela samo komentare, o cemu ti to pricas, pa nije to bilo tako, pa zaboravi to, predji preko toga, vidjet ces kad ces imat svoju djecu, i oni ce bit takvi. A cini mi se da bi mi bilo dosta da se oporavim (i da predjem preko toga), da su mi rekli, oprosti, pogrijesili smo, trebali smo te zastitit, ne bi to tako ponovili. Ovako su sve na neki nacin negirali. A ne znam.

Jadranka, baš me je pogodio ovaj dio.
To je ustvari meni na neki način najteže, kad shvatiš da si ti odrasla osoba i da vidiš greške, znaš da postoje, a oni se s druge strane prave ludi.
Ne znaš što je teže, to što i dan danas ne prepoznaju i priznaju situaciju kao traumatičnu, ili su toliko tašti da nema šanse da priznaju pogrešku čak ni u staroj dobi.
A stvarno bi bilo dovoljno samo priznanje - bili smo u krivu, jer se onda ne osjećaš kao vanzemaljac.

To je trenutak gdje sve ostaje na nama - oprostiti i pustiti.

[blackberry]

Jadranka, baš me je pogodio ovaj dio.
To je ustvari meni na neki način najteže, kad shvatiš da si ti odrasla osoba i da vidiš greške, znaš da postoje, a oni se s druge strane prave ludi.
Ne znaš što je teže, to što i dan danas ne prepoznaju i priznaju situaciju kao traumatičnu, ili su toliko tašti da nema šanse da priznaju pogrešku čak ni u staroj dobi.
A stvarno bi bilo dovoljno samo priznanje - bili smo u krivu, jer se onda ne osjećaš kao vanzemaljac.

To je trenutak gdje sve ostaje na nama - oprostiti i pustiti.

mislim da je to nešto najvažnije što sam usvojila u životu. da sam čovjek, da griješim i da mi nikad neće biti teško priznat da sam pogriješila iako sam u tom trenutku radila najbolje što sam znala.
ali neznanje nije opravdanje, zar ne?
i ne mislim da sam loš roditelj ako svjem djetetu kad pogriješim kažem oprosti. dapače, mislim da u tome ima puno pozitivnog.
zašto neki roditelji to ne misle, ne znam.

i kad kažeš...oprostiti i pustiti...nekad je to najteže...jer, nama su naši roditelji bili najbitniji tada, a ovakvom reakcijom oni kažu da mi njima nismo, već da su si opet najbitniji oni sami i njihovi osjećaji.
pomiriti se sa tom činenicom nije najjednostavnije (ja jesam, ali nije bilo jednostavno. to je bio proces).
i tada ostaje sve na tebi, istina. i spoznaja da ti je to samo roditelj, os kojeg možeš malo toga očekivati.
u principu, kad postigneš da apsolutno ništa od roditelja ne očekuješ, tada mislim da možeš mirno oprostiti i pustiti, i čak imati ok odnos sa roditeljem.
dokle god išta očekuješ....teško ćeš se pomiriti s ičim.

meni se puno toga iskristaliziralo kad sam i sama postala roditelj....iako sam radi trauma duuugooo odgađala taj događaj.....postati roditelj.

[Jadranka]

Jadranka, baš me je pogodio ovaj dio.
To je ustvari meni na neki način najteže, kad shvatiš da si ti odrasla osoba i da vidiš greške, znaš da postoje, a oni se s druge strane prave ludi.
Ne znaš što je teže, to što i dan danas ne prepoznaju i priznaju situaciju kao traumatičnu, ili su toliko tašti da nema šanse da priznaju pogrešku čak ni u staroj dobi.
A stvarno bi bilo dovoljno samo priznanje - bili smo u krivu, jer se onda ne osjećaš kao vanzemaljac.

To je trenutak gdje sve ostaje na nama - oprostiti i pustiti.

Tako nekako

[blackberry]

Za sebe bi rekla da i u odrasloj dobi nosim neke traume iz djetinjstva. Ali istovremeno se slazem s ovim, sad sam odrasla, sad mogu sama na tome radit. Roditelji su mozda bili krivi u djetinjstvu, ali sad je to moja stvar.

Sta ja znam, kad gledam na djetinjstvo, ne sjecam ga se kao neceg posebnog lijepog. Totalno mi je cudno slusat MMa kako prica o veselim dogadjajima i igrama iz djetinjstva. Bilo je toga naravno i kod mene i bilo je svaceg lijepog. Ali da moram reci jednu stvar koju bas pamtim onda bi to definitivno bilo fizicko nasilje starijeg brata. I nije to bilo ono tipicno naguravanje brata i sestre. Jer on je bio tri godine stariji, bar 30 kila tezi i 2 glave visi. I to je dugo dugo trajalo. Prakticki dok on nije isao u vojsku. A ja se zaista nisam imala kome pozalit. Pokusavala sam kad sam bila manja, al od toga nikad nije bilo neke koristi, ako bi on dobija svoje od oca (sto je isto nesto sto osudjujem) ja bi sutra od njega dobila duplo... tako da sto ja znam... to mi je nekako obiljezilo djetinjstvo, a i mnoge godine poslije. Mozda nekome ne bi, ali meni eto je. Sad vec duze o tome ne razmisljam, nekako sam se pomirila s time, al sad sam se s ovom temom i onom proslom nekako prisjetila svega. I uvijek mi je to nekako neshvatljivo, ne kakav je on bio, i on je bio dijete (do neke godine) koje je tako lijecilo neke svoje frustracije, ali to da mi ni mater ni otac nisu znali mogli pomoc. Da nisu prepoznali sto se dogadja. Al ajde, i preko toga bih nekako presla da nisam kasnije kad sam pokusala sa svima njima pricat o tome dozivjela samo komentare, o cemu ti to pricas, pa nije to bilo tako, pa zaboravi to, predji preko toga, vidjet ces kad ces imat svoju djecu, i oni ce bit takvi. A cini mi se da bi mi bilo dosta da se oporavim (i da predjem preko toga), da su mi rekli, oprosti, pogrijesili smo, trebali smo te zastitit, ne bi to tako ponovili. Ovako su sve na neki nacin negirali. A ne znam. A sad imam dobar odnos (vise-manje) sa svima njima, ja to ne spominjem, ali ipak nosim u podsvijesti... ipak imam neko nepovjerenje u svih njih. Ali i ja to nastojim prevladat, nastojim da ne utjece na mene. Zapravo od svega najvise vjerujem u to da imamo slobodnu volju i da mozemo izabrati kakva cemo osoba biti. I tako nesto...

uh....suosjećam s tobom.
takva osjećanja...to negiranje...mene je odvelo u jednu krajnost.
uvijek, ali baš uvijek...kad nije bilo reakcije i kad sam u principu shvatila da nisam previše bitna...to je odvelo u razmišljanje da zasigurno nešto samnom nije u redu...
tako da sam sa godinama sagradila bome nezavidno samopouzdanje, a o samosvijesti...niti ne bi imala što za reći.

[Jadranka]

uh....suosjećam s tobom.
takva osjećanja...to negiranje...mene je odvelo u jednu krajnost.
uvijek, ali baš uvijek...kad nije bilo reakcije i kad sam u principu shvatila da nisam previše bitna...to je odvelo u razmišljanje da zasigurno nešto samnom nije u redu...
tako da sam sa godinama sagradila bome nezavidno samopouzdanje, a o samosvijesti...niti ne bi imala što za reći.

Hvala

[tira]

Ja mislim da pubertet za to služi...da onda zbilja postaneš svjestan s kime živiš...koliko je normalno to što se u tvojoj kući događa...bilo to dobro ili loše...
I onda sam odlučiš što ćeš...kojim ćeš putem...iako, dokle god si u kući sa roditeljima, dokle god je njihov utjecaj na tvoj život prevladavajući...moraš to podnositi...
Nema trauma za odrasle ljude...ako si nešto osvjestio...onda si i odgovoran za svoje postupke u toj stvari...problem nastaje tamo gdje uopće nisi osvjestio krivi obrazac...vidio si neko ponašanje, nikad prije nisi vidi drugačije ponašanje, i onda kasnije u životu npr. prvi puta dodješ u takvu situaciju...tu je teško osvjestiti neprihvatljivu reakciju i ponašanje
A brijači koji govore "vi ste mene uvijek manje voljeli i blabla" pokušavaju vodu na svoj mlin tjerat, to se radi kada se želi prebacit odgovornost ili izvuć neka korist...niš drugo

[ronin]

Nemam nikakve traume iz djetinjstva.Odrasla sam u obitelji koja je bila nesavršena naravno, ali puna ljubavi. Bila sam voljena i bila sam važna. Kad bih išla analizirati pojedine sekvence naravno da mislim da se moglo/ trebalo drugačije, no to ne utječe na moju impresiju u globalu.Nadam se da će moji klinci jednog dana isto tako osjećati.

[tira]

Jednom je neki čovjek na televiziji rekao "Od roditelja sam puno naučio o tome kakav ne trebam biti." On se osamostalio, dobio priliku živjeti svoj život, i iskorištava svoja iskustva iz djetinjstva tako da ne radi jednake pogreške kao i njegovi rodtelji. Ja vjerujem da takav čovjek ima priliku biti dobar roditelj, kao i onaj koji je odrastao bez trauma.

[Trina]

Sad kad vas čitam, ispravila bi svoj prijašnji post. Ja imam traume iz djetinjstva koje su me obilježile i napravile ovakvom kakva jesam ali uspješno živim s njima. Eto. netko me podsjetio na nešto pa me bacilo u razmišljanje. A dok god razmišljaš o nečemu kao o važnoj stavci, znači da je još živa i postoji.

[Anemona]

Sad kad vas čitam, ispravila bi svoj prijašnji post. Ja imam traume iz djetinjstva koje su me obilježile i napravile ovakvom kakva jesam ali uspješno živim s njima. Eto. netko me podsjetio na nešto pa me bacilo u razmišljanje. A dok god razmišljaš o nečemu kao o važnoj stavci, znači da je još živa i postoji.

Eto, to je to.
Vjerujem da večina ima takve neke "traume", jer teško da je bilo sve savršeno.
Naravno postoji negdje i 100% savršeno i postoje stvarne traume, bez navodnika, koje su nešto strašno i rekla bih da nisu tema ove teme.

[blackberry]

ajme Trina...ova tema nije za mene...baš me vuče...ono dušu bi ogolila..a ne bi baš bilo u redu to učiniti na javnom forumu

[koksy]

ajme Trina...ova tema nije za mene...baš me vuče...ono dušu bi ogolila..a ne bi baš bilo u redu to učiniti na javnom forumu

x
Upravo to se meni vrti po glavi otkad je otvorena tema....

[mayato]

ajme Trina...ova tema nije za mene...baš me vuče...ono dušu bi ogolila..a ne bi baš bilo u redu to učiniti na javnom forumu

XXX
ni za mene...možda se sutra javno ogolim, danas samo malo virkam...tu i tamo nekaj bacim, ali ovdje bih se skroz raspojasala...

[marta]

Malo mi je to tesko uoblicit u nesto jednostavno, a da ne iznosim nesto sto mi je previse za javno iznosenje.

[Pcelica Mara]

Evo, ogolit ću se ja malo, pa me pratite

Ja imam traume (doduše, jako rijetko o njima razmišljam), ali mislim da me nisu blokirale, dapače, mislim da su mi bile poticaj.
I ne, nisam imala loše roditelje niti nesretno djetinjstvo. Moje djetinjstvo je bilo divno, s puno prijatelja, uvijek vanka u igri, imala sam sigurnost doma, krasne roditelje, baku koju sam obožavala, i koja je obožavala mene...
A moja trauma je da sam sve to izgubila u doslovno dvije godine, prvo mi je umrla baka, pa sam izgubila tatu, i ostali smo sami mama, brat i ja usred rata, morali smo napustiti svoj dom, prijatelji su se raselili okolo, nikad se više nismo skupili svi zajedno.
Morala sam odjednom odrasti.
Možda me baš to odredilo, možda nije, ali eto, kao da me oduvijek (ili otad?) prati taj osjećaj (pretjerane) odgovornosti.
Npr. kad sam upisala fakultet položila sam sve ispite iz prve, ne zato jer sam bila nešto strašno pametna, nego zato jer nisam željela razočarati mamu. Iako sam znala da mi ne bi ništa rekla niti zamjerila, sam taj osjećaj da joj moram priopćiti neki svoj neuspjeh je bio strašan i tjerao me naprijed.
I kao da trošim puno enerije da ne razočaram mamu, a da ona to od mene uopće niti ne traži. Ako me razumijete
Kao da nakon svega što smo proživjeli ne želim ja biti ta koja bi mogla rastužiti mamu nekim neuspjehom.
Kao da su neke, ajmo reć', vanjske traume odredile moj odnos prema roditeljima

[seni]

Evo, ogolit ću se ja malo, pa me pratite

Ja imam traume (doduše, jako rijetko o njima razmišljam), ali mislim da me nisu blokirale, dapače, mislim da su mi bile poticaj.
I ne, nisam imala loše roditelje niti nesretno djetinjstvo. Moje djetinjstvo je bilo divno, s puno prijatelja, uvijek vanka u igri, imala sam sigurnost doma, krasne roditelje, baku koju sam obožavala, i koja je obožavala mene...
A moja trauma je da sam sve to izgubila u doslovno dvije godine, prvo mi je umrla baka, pa sam izgubila tatu, i ostali smo sami mama, brat i ja usred rata, morali smo napustiti svoj dom, prijatelji su se raselili okolo, nikad se više nismo skupili svi zajedno.
Morala sam odjednom odrasti.
Možda me baš to odredilo, možda nije, ali eto, kao da me oduvijek (ili otad?) prati taj osjećaj (pretjerane) odgovornosti.
Npr. kad sam upisala fakultet položila sam sve ispite iz prve, ne zato jer sam bila nešto strašno pametna, nego zato jer nisam željela razočarati mamu. Iako sam znala da mi ne bi ništa rekla niti zamjerila, sam taj osjećaj da joj moram priopćiti neki svoj neuspjeh je bio strašan i tjerao me naprijed.
I kao da trošim puno enerije da ne razočaram mamu, a da ona to od mene uopće niti ne traži. Ako me razumijete
Kao da nakon svega što smo proživjeli ne želim ja biti ta koja bi mogla rastužiti mamu nekim neuspjehom.
Kao da su neke, ajmo reć', vanjske traume odredile moj odnos prema roditeljima

pcelice, ja bih ti, rekla da si od limuna koje si dobila napravila odlicnu limunadu. svaka ti cast.
ni zivot, ni svemir, ni grah koji pada, nisu ni fer , ni pravedni u smislu onoga sto mi mislimo da je pravedno ili fer.
i zivot i svemir i grah su s druge strane prilicno kauzalni, ako razumijete sto zelim reci, no to je jedna druga prica.

cim si osvijestila to o puno energije koju ulazes u nerazocaravanje mame, meni je to znak da si na putu da ti to ne postane uteg na nozi.
u odredenim kolicinama (to da polazes ispite iz prve ) je zapravo odlicno, korisno i pokazuje tvoju snagu i zrelost.

[winnerica]

http://www.slideshare.net/guest8b943...ovni-roditelji - evo već spominjane knjige... odlična...

Imam svojevrsne traume i "traume", imam traume od dječjeg vrtića, dan danas me u grlu stegne od samog mirisa vrtića, vrtičkog čaja i sl.; jučer bila na upisu s djecom i imala sam knedlu u grlu...
Imam traume od fizičkog nasilja u djetinjstvu, slično kao i kod Jadranke; mene je preko jednog desetljeća fizički zlostavljao rođeni brat, imala sam fizički vidljive (golim okom) ozljede, samo je on od mene stariji 10 godina, tak da je situacija jasna.... Roditelji su me uvijek tapšali po glavi i negirali da bi on mene udario, puknuo, šupio... Sve je bilo: "to si si ti sama". Poslijedice toga su da sam vrlo rano se zatvorila u sebe; još kao malo dijete sam se distancirala od roditelja i brata (u sebi), postala sam sama svoja i nisam im se više povjeravala; izborila sam se za pravo na odlaske na trening karatea (tu sam dosta dobre rezultate imala na državnom nivou) kako bih se fizički zaštitila od brata/idiota (eto mene borbene!). Dan danas mi je žao što nisam bila informirana da imam pravo potražiti od nekog izvan obitelji pomoć; sigurna sam da bih ga prijavila, a ovak je mene bilo sram jer su me i tata i mama uvjeravali da me on ne tuče. Tužno mi je to jer sam zapravo ja; pored tad živih i zdravih roditelja; priželjkivala da idem živjeti u neki od domova za djecu. Zapravo sam ja živjela uz njih, a ne s njima - danas kao majka bih se ubila da doživim takav neuspjeh s bilo kojim svojim djetetom! Poslijedice: dan danas nemam nikakav odnos s tim jedinim "bratom". Na stranu to što je on danas ni na nebu ni na zemlji; od razmaženosti zaboravio kakav je život u biti i nesposoban je za njega; neuspješan na bilo kojem životnom području - ja sam ispala sasvim suprotno i samo Bogu zahvaljujem na tome. Eto, roditelji mu nisu napravili baš nikakvu uslugu s tim kaj su ga razmazili, on je doslovno imao sve; njemu su se i auti kupovali i popravljali slupani auti i tsl., a meni nisu bili u stanju cipele kupiti... Čizs, bila sam ko Ivica Kičmanović... Na stranu i kupovine skupih stvari, da su me barem zaštitili... Nemogu se zamisliti da danas, u svom domu npr. nemogu djecu dovesti u red da jedno fizički sustavno ne zlostavlja ono drugo/treće! To mi je najstrašniji dio... Eto, napisala sam mali dio.

[mala-vila]

isuse cure čitam vas i knedla mi u grlu, i ja bi malo rekla, ali ne mogu malo. evo i ja cu škicati jos neko vrijeme.