moj sin ima dvije sestre, jedna je od njega starija, druga mlađa
imao je fazu, oko 2./3. godine kad se šminkao i igrao sa bebama, kolicima, kuhinjom. u suknje i haljine se nije oblačio, ali da je, ne bih mu branila, barem ne za po doma. da li bih mu dopustila da to nosi van, nisam sigurna, možda čak i bih.
najmlađa kći se jako voli igrati s bratom i, naravno, igraju se s vitezovima, akcijskim figurama i Lego setovima "za dječake"(kolutam očima na tu klasifikaciju igračaka na muške i ženske).
s druge strane, ja imam problem s njegovom željom da se igra oružjem (dobio je od dede plastičnu pušku i to sam mu bacila, tim više što sam dedu upozorila da mu ne kupuje takve igračke).
kad me pita zašto mu to ne dam, objašnjavam kako znam i umijem, ali čini mi se da su njegovi argumenti bolji ("mama, pa to je samo igračka, ne mogu nikoga s time ubiti") od mojih.
nisam mu htjela kupovati ni bakugane i sl., ali sam tu ipak popustila. njegovi vrtićki prijatelji ih imaju i nisam htjela da on tu odskače, ne zato da se ne razlikuje od drugih, nego zato da ne bude izostavljen iz igre (ponedjeljkom djeca u vrtić mogu donositi svoje igračke).
no. ipak mu ne dam da gleda Bakugane i slične nasilne crtiće na TV-u.
zapravo, teško mi je naći ravnotežu u svemu tome.
i još jedna stvar, doma ih učimo da nema muških i ženskih boja, igračaka i sl., ali oni uredno grakću da to nije tako. kako vrtić i društvo vršnjaka uspiju poništiti ono kako su doma odgajani?
(ajde barem pa sina nitko nije uspio uvjeriti da dečki ne plaču)
 |
|||
Odgovori s citatom
laumi prvotno napisa
