Moj sin (2) voli haljinice i šosiće i želi biti princeza

[Beti3]

Zato i je u navodnicima, da se zna da je tobož.

I djeca mogu razumjeti kako se treba ponašati, zašto ne bi razumjeli? Zar nije jedan od ciljeva odgoja i naučiti ih kako se ponašati? Ili im dati potpunu slobodu pa neka sami otkriju kako bi trebalo? Mislim da je lakše učiti od onih koji znaju kako, nego isprobavati na vlastitoj koži. Ja tako mislim, ne namećem svoje mišljenje.

I ja ne urlam na ulici, (eventualno ako iznad mene tutnji vlak-kao u Cabaret-u), pa zašto i dvogodišnjak ne bi mogao isto ne urlati.

Malo pišem što mislim i tako, napreskokce, između sto poslova koje odrađujem, pa možda i ne napišem jasno...

[Ifigenija]

Zato i je u navodnicima, da se zna da je tobož.

I djeca mogu razumjeti kako se treba ponašati, zašto ne bi razumjeli? Zar nije jedan od ciljeva odgoja i naučiti ih kako se ponašati? Ili im dati potpunu slobodu pa neka sami otkriju kako bi trebalo? Mislim da je lakše učiti od onih koji znaju kako, nego isprobavati na vlastitoj koži. Ja tako mislim, ne namećem svoje mišljenje.

I ja ne urlam na ulici, (eventualno ako iznad mene tutnji vlak-kao u Cabaret-u), pa zašto i dvogodišnjak ne bi mogao isto ne urlati.

Malo pišem što mislim i tako, napreskokce, između sto poslova koje odrađujem, pa možda i ne napišem jasno...

Ja se slažem. I nekako mislim da ljudi u životu imaju toliko izbora s kojma će se morati nositi. Cijela ta priča s odjećom je ajmo reć važna, u jednom smislu, ali i bome nevažna, u drugom smislu. Ono, obučeš se pa ideš, da si čist, uredan, primjeren za prigodu i to je to. I čemu onda od toga raditi slučaj? Meni ta priča rozo-plavo smanjuje entropiju na minimum, odmah znaš čije je što, nema greške, u dućanu ona zapne za rozo s Hello Kitty, dečko za maslinasto zeleno i idemo. S vremenom će se proširiti na boju-dvije, ali će im mozgovni kapaciteti moći propitivati stvarno važna pitanja, a ne da li suknja, da li hlače, da li muško, da li žensko.

Ja ne vidim da ta propitivanja ikome i ičemu služe osim zbunjivanju ljudi. Ajde, da dvogodišnjak pobrka, što sad, ali hrabriti? Pustiti da hoda tako uokolo? Znam par mama koje su tako imale ukršten stil za dečke i cure i mogu reći da nije baš dobro završilo za tu djecu...

[pomikaki]

Ja također imam problemčić s curom koja je pod utjecajem vrtića počela birati odjeću, sad hoće samo haljinice, balerinke
ne mislim da je samo do vrtića, dijelom je i njen karakter zaslužan - recimo ne pada na rozo, svejedno koja je boja. Ali bi rado nosila štikle, šminkala se, lakirala nokte. Meni baš srce ne igra od veselja od slika koje se stvaraju u mojoj glavi. No ne želim biti ni tiranin, pustila sam da tu i tamo nalakira nokte (izgleda da je ta faza prošla) i prestala sam joj kupovati mušku robicu, kupila sam joj labelo "od jagode". Opet kažem joj da štikle ne nose djeca jer nisu zdrave za razvoj kralježnice i nastojim izbjeći pretjerani kič. Ukratko dozvolila sam štošta za što sam mislila da ne bih nikad, ali nastojim postaviti neke granice.
I baš se pitam koje bi mi granice bile kad bi u pitanju bio dečko koji želi curičaste stvari.

I djeca mogu razumjeti kako se treba ponašati, zašto ne bi razumjeli? Zar nije jedan od ciljeva odgoja i naučiti ih kako se ponašati? Ili im dati potpunu slobodu pa neka sami otkriju kako bi trebalo? Mislim da je lakše učiti od onih koji znaju kako, nego isprobavati na vlastitoj koži. Ja tako mislim, ne namećem svoje mišljenje.

Ovo je ključno pitanje, što zapravo želimo svojim odgojem postići i što je bitno. Budući da je priča o dečku u suknjici podigla puno više bure od npr. Peterlinine priče o dječaku koji se pali na oružje (btw. Peterlin, mislim da si sasvim u redu postupila, da me ne bi krivo shvatila) trebali bi se zapitati o našem sustavu vrijednosti. Ako više pažnje posvećujemo (u prosjeku, kao društvo, svaka čast individualcima) dječaku koji se oblači u suknjicu nego dječaku koji se igra rata (ni u tome ne vidim toliko zla, djeca oponašaju i istražuju, bitno je da od malena znaju naš stav, zabrana bi mogla biti samo konrtaproduktivna), koju poruku šaljemo djeci? Kamo ide takvo društvo?

I još jedna misao, možda za neke škakljiva: što ako je taj dječak kojem se usađuju "norme" zapravo budući homoseksualac? Ne znamo, naravno, što će naša djeca biti kad odrastu. Ako prihvatimo činjenicu da neki od nas ne znajući odgajaju buduće homoseksualce, ako prihvatite mogućnost da se to dogodi baš vama, kako biste se postavili? Ja baš zbog te misli podržala bih dijete da bude kakvo jest, da se razvija svojim tijekom. Za bušenje ušiju pokušavam napomenuti da bi moglo boljeti i da ta rupica ostaje zauvijek, za dječji grudnjak na plaži kažem da ne služi ničemu jer djeca nemaju grudi, nastojim spriječiti da ide u javnost našminkana (jer je, priznajem, mene sram ) ali ne bih se nikako razbacivala komentarima "to je za dečke" ili "to je za curice". Moja kćer za sad pokazuje izrazito ženske sklonosti, ali imala bi moju punu podršku i da nije tako, kao i kad bi se radilo o muškom djetetu. Da imam sina koji oblači haljinice moj komentar bi mogao biti "možda će te zezati u vrtiću" ali nikada i "to je za curice". Ako on prihvaća ruganje djece i ako se može nositi s njima, za mene je to poželjna karakteristika.

I baš mi se sviđa onaj tata u suknji, kao i ono rahelino "ja sam dečko s nalakiranim noktima".

ja sam se s 14-15 godina (pa do valjda 18, ili nesto krace) oblacila ko pankerica, mrezaste carape, tajice, dokse, poderane majice, sarena kosa, farbala usta u crno.. kad bi pitala mamu kak izgledam prije neg bi isla van, ona bi mi uvijek odgovorila "super ", nije nis previse komentirala. prosla me faza oblacenja, a mozak mi je valjda otada ostao pomaknut

i ovo mi je isto super