Jesam, svjesna sam prolaznosti života, pogotovo posljednjih nekoliko godina kad za sebe više ne mogu reći da sam u cvijetu mladosti. Iza sebe imam jako bogat i ispunjen život i ne znam bih li išta mijenjala... Naravno, da sam imala ovu pamet tada, sve bi bilo drukčije, ali glupo je tako razmišljati - izbore radimo s onom pameti koju imamo u određenim godinama. Nije mi život loše ispao. Prije 20, pa onda i 10 godina različite su mi stvari bile važne i na prvome mjestu. Sad je opet sve drukčije. Otkako imam dijete, život mi je potpuno drugačiji, drugačiji su mi prioriteti, osjećam se puno drugačije, puno zrelije... Znam se osjećati nezadovoljno pa se onda korigiram i kažem - samo je danas danas, uživaj, posveti se....ne budi nezahvalna za ono što imaš jer imaš puno...imaš sve što ti treba.... (zvučim kao vjernica, hahaha, ali imam tu neku težnju ka ravnoteži, harmoniji i pravdi, što uključuje i odgovornost i vječito samopreispitivanje jesam li (bila) fer i pravedna, čak i na razini misli).
Želim odgojiti dijete da bude dobra osoba i da joj pravda i odgovornost budu važni. Nadam se da ćemo odgojiti sretnu osobu.
I da - živim život kakav sam htjela - i to tamo gdje (trenutno) želim živjeti, s osobom s kojom želim živjeti, radim ono što volim i na način na koji to volim i želim. Ne osjećam da sam radila neke kompromise, moj dragi i ja se nismo vjenčali jer nam to nije važno, nitko nas ne tjera da krstimo dijete, da se učlanimo u neku stranku, da pohodimo događaje koje ne želimo itd. Moj najveći kompromis trenutno je pozdravljanje ljudi na cesti koje ne poznams obzirom da živimo u manjem gradu.
Možda bih trebala biti opuštenija i više uživati u životu i dragim ljudima, umjesto da si stalno postavljam neke ciljeve na kojima treba puno raditi i žrtovati dio sadašnjosti... Možda će mi zbog toga biti žao za jedno 10 godina, tko zna. I o tome razmišljam pa se kuliram.