Kakav je to ponos u Povorci ponosa?Dakle, zašto bi neki gej, lezbijka, biseksualac ili trans osoba bili ponosni na to? Zamislite da ste gej, a rođeni u svijetu u kojem se za svakoga podrazumijeva da je heteroseksualan. Nitko vas nikad ne pita jeste li i vi, nego vam se odmah odrede uloge koje trebate igrati, no vi se u njih ne možete uživjeti. Prepoznajete prije ili kasnije da vi niste heteroseksualni, ali vam se u međuvremenu na ovaj ili onaj naćin saopćilo da je sve drugo od toga boleština i sramota. Na TV-u i u filmovima ćete rijetko vidjeti ljude poput vas (osim kao patetične figure koje tragično skončaju ili sporedne klaune kojima se smiju), u lektiri ćete isključivo čitati ljubavne priče između muškaraca i žena, a u školi vam nitko neće spomenuti da su neki od velikana ljudske povijesti, od Aleksandra Velikog do Leonarda, bili baš kao i vi - zaljubljeni u isti spol. Dok vaši vršnjaci proživljavaju prve ljubavi, vi se pitate ima li još nekoga na svijetu tko je poput vas ili se pravite da vas zanima suprotan spol kako biste se uklopili. O odlasku na maturalnu zabavu s partnerom/icom istog spola tek sanjate, ili ni to. Često možete u obitelji i društvu, na misi i u medijima od nekog zajapurenog, čuti da ste poremećeni, iako se osjećate posve normalno.
Ako ste gej, živite u svijetu koji je koncipiran tako da vam nudi dvije opcije: glumiti nešto što niste ili biti ono što jeste. Pokoriti se ili pobuniti. (Izabrati neutralnost manje-više znači pokoriti se.) Ukoliko ste izabrali prvu opciju (iz straha, oportunizma ili čega već), onda jamačno nećete nikad biti ponosni zato što ste gej. (...)
Ako vas užasava mogućnost da itko sazna vašu seksualnu orijentaciju, ako je krijete ili proglašavate (sebi ili drugima) nevažnom, ako je molitvom, silom i uz muku pokušavate promijeniti, pa nema šanse da ćete biti ponosni. Ako ste prihvatili ideju kako manje vrijedite od bilo koga tko je heteroseksualan, i to isključivo zato jer je heteroseksualan a vi niste, nije iznenađujuće što ponos izostaje. Ukratko, izabrali ste stid.
Ako ste pak strejt, i živite u svijetu koji je skrojen po takvoj mjeri, onda ćete uzimati zdravo za gotovo sve što drugi moraju krvavo izboriti. Sloboda je u heteroseksualnosti poklonjena, a u homoseksualnosti zasad jedino može biti izborena. Tu nastaje i svako nerazumijevanje prema svima onima koji se za slobodu i ravnopravnost moraju boriti, pa ćete od muškaraca redovito čuti da im nije jasno što te žene hoće (a i dalje, primjerice, žene imaju manje plaće za isti posao), baš kao što mnogim američkim bijelcima nije bilo jasno zbog čega crncima smeta sjediti u stražnjem dijelu autobusa.
Lako je čuditi se kad sjediš u prednjem dijelu autobusa; lako je reći da se ne ponosiš time što si heteroseksualan kad te zbog toga nitko nikad nije istukao, otpustio s radnog mjesta ili tvoju ljubav proglasio nastranom.
Ali, ako se odlučite izboriti za ono što jeste, ako se odlučite ne skrivati i ne lagati, ubrzo će vam postati jasno da su vam na putu brojne prepreke, koji se ili ruše ili preskaču. Kada se izborite s internaliziranom homofobijom i sami sebi kažete da ste gej, nastaje trunka ponosa. Kada skupite hrabrost da to kažete prijatelju, evo još malo ponosa. Kada svoju seksualnost obznanite roditeljima, a niste sigurni slijedi li izbacivanje na ulicu, psihičko i/ili fizičko maltretiranje ili pak optužba da ste time uništili obitelj, vaš ponos postaje sve snažniji. Kada se s dečkom poljubite na Zrinjevcu, poput svih ostalih mladih parova, jer zaljubljenost vas je ponijela i kvragu mogući kamen u glavu, itekako ćete biti ponosni. Kada vas zaskoče homofobi (a ti hrabri dečki rijetko kada napadaju jedan na jedan!) i pretuku, no vi ne dozvoljavate da vas to pokoleba, pa još sve prijavite policiji, sigurno će se vaš ponos učvrstiti. Kada ponedjeljkom na poslu ravnopravno i bez nervoze s kolegama pričate kako ste proveli vikend – a vi ste ga proveli na izletu s istospolnim partnerom – onda ćete isto osvojiti djelić ponosa. Kada na homofobne bedastoće u društvu reagirate, kada se primitivizmu usprotivite, naravno da imate razloga za ponos na sebe. I
konačno, kada odlazite jednom u godini prosvjedovati jer vas društvo diskriminira, te ste savršeno svjesni da postoji šansa, mala ali realna, da se tog popodneva nećete vratiti živi doma, onda ste toliko ponosni da se to riječima teško može izraziti. Svatko tko je u Zagrebu koračao u Povorci ponosa odlično se sjeća svojeg prvog puta, tog doista neopisivog ushita i poletnog ponosa zbog vlastite hrabrosti, ali i zajedništva i radosti kakvu nudi samo Pride. Ponos se osjeća i dok se dostojanstveno prolazi pored razularenih neoustaških homofoba, jer tada naročito znate kako sudjelujete u nečemu što će Hrvatsku učiniti boljom i ljepšom našom.
LGBT ponos nije, dakle, nešto s čime se rađa, iako homoseksualnost najvjerojatnije jest. Ponos je nešto što si svaki gej, lezbijka, biseksualna ili trans osoba moraju izboriti. S više ili manje muke ali nažalost nikako bez! Jednoga dana u budućnosti kada se homoseksualnost bude uzimala zdravo za gotovo kao i heteroseksualnost, više neće biti ponosnih pedera i lezbijki. Do tada je ponos ključan način da LGBT osoba sačuva svoju ljudskost u homofobnom društvu, te da se bori za ravnopravnost skupine ljudi kojoj pripada.
mama courage prvotno napisa
pitanje o osobnim granicama i postivanju tudjih.
