yours in free thought (ireligiozni topic)

[krumpiric]

ja sam kao Lutonjičina kći
eto takav je i moj bog
zato mi je teško sebe pronaći tamo gdje je sve determinirani i imenovano

i ja sam

iliti, ja ne pripadam na ovaj topik, vjerujem da postoji neko dobro u svima nama koje stvara dobru i pozitivnu energiju koja čuva svijet od potpune propasti. To dobro kojem se obraćam da zahvalim na činjenici da su mi djeca zdrava i da imam normalnog partnera i posao-mogu nazvati Bog. I ne moram. Ali ne vjerujem, opet, da niti to dobro, niti samo ja, upravljam svojom sudbinom, vjerujem da je ona "half chance"-rezultat čistog kaosa.
Vjerujem da je Isus i svaki prorok pokušao naći u ljudima i potaknuti tu pozitivu, vjerujem da smrću ne nestajemo, ne nestaje naša energija, ali ne vjerujem u pakao i raj.
Ne vjerujem u ispovijed, općenito ne vjerujem u katoličke vrednote (pozitivu siromaštva niti oprost grijeha, oprost grijeha i nadanje da je to riješenje me čak i vrijeđa na ljudskoj osnovi)
Prema Crkvi imam jako negativne porive, poznajem povijest dovoljno da me samo može rastužiti. Inače prema velikim koorporacijama s izrazitom segregacijom prema važnosti (i spolu) imam problema.
Imam problema s Papinim cipelama, obnovom crkava, a ne škola, ma svime, od materijalnog do ljudskog.
Imam jako negativno mišljenje o onima koji osjećaju superiornost nad drugima, onima koji misle da znaju rješenje.
Smatram da je Biblija zanimljiva knjiga iskustava jednog vremena, kao i svaka njoj slična.
Vjerujem da većina ljudi vjeruje u Boga zbog straha. Žao mi je radi toga.

Imam potrebu povremeno posjetit crkvu, idem i na svete mise, jer je to oblik duhovnosti na koju sam navikla, jer nekad tu pronalazim mir, jer je to tradicionalno bio oblik pripadanja zajednici.
Čitam djeci dječju Bibliju, ali i blagoslove svih religija. Učim ih zahvalnosti. Mada ih učim da stvari u životu treba odraditi sam.
Nisam uvijek bila tako daleko od katoličanstva.
Udala sam se u crkvi, jer sam imala potrebu dati našoj zajednici takvo značenje. Teško mi je i objasniti zašto.
Djeca su krštena, neće ići na vjeronauk, a ostale sakramente će primiti po vlastitoj želji u dobi kada budu mogli o tome odlučivati. Nedavno sam mislila da ću ih ja odvesti, probati mimo vjeronauka, ali sam odlučila da to nije fer prema njima. Ili vjerojatnije neće. Ko zna.

Mislim da više nisam ni vjernik ni nevjernik, ne znam. Zapravo znam da vjerujem, ali ne kako se očekuje da bi pripadao.

Ovo je vrlo intimna izjava, na javnom forumu, možda kad se razbudim bolje postanem toga svjesna.