yours in free thought (ireligiozni topic)

[la_mama]

i ja se pridružujem grupi. nisam vjernik, ne prakticiramo vjeru u odgoju djece - nema molitvi, nema odlazaka u crkvu.
mm je vjernik, i guram ga u smjeru da ponekad ode u crkvu, nemam ništa protiv toga - dapače, neka njeguje svoju vjeru.

osobno, vjera mi uopće nije važna u svakodnevnom životu, kao ni neki faktor po čemu radim bilo kakve kriterije.
imamo prijatelje vjernike, djeca nam se druže.

slavimo božiće, uskrs. svekrva, doduše, tu napravi ogromni dio posla i odradi spremanje obroka, njihovo posvećivanje, itd.

i sve je super, sve je ok. u međuljudskim odnosima stvarno ne vidim tu podjelu vjernik-nevjernik.

ono što me muči je period koji dolazi, škola i vjeronauk. već sam se pomirila da vjeronauk ne ide iz škole kako sam se nadala.
donekle sam se pomirila da će stariji ipak ići na vjeronauk. i nekako se trudim da vjeronauk smatram predmetom kao i svaki drugi;
da treba neke stvari naučiti, odraditi gradivo i to je to. bez dodatne indoktrinacije.

stalo mi je da djeca poznaju teoriju katoličke religije, i kako se ona prakticira u našim krajevima. to je ipak dio tradicije.
ja ih sve to ne mogu naučiti, nemam znanja. mm ga ima još manje od mene.

i što me brine u svemu skupa je da ne stvorimo konfuziju u njihovim malenim glavicama, bar u ovim ranim godinama.
ustvari, htjela bih stvoriti kvalitetnu podlogu na kojoj će jednog dana sami odlučiti da li da budu vjernici ili ne.
a to računam negdje u srednjoj školi.

ne bih nikako htjela raditi tu odluku umjesto njih. biti vjernik ili ne, ipak je intimno pitanje.

[Peterlin]

i ja se pridružujem grupi. nisam vjernik, ne prakticiramo vjeru u odgoju djece - nema molitvi, nema odlazaka u crkvu.
mm je vjernik, i guram ga u smjeru da ponekad ode u crkvu, nemam ništa protiv toga - dapače, neka njeguje svoju vjeru.

osobno, vjera mi uopće nije važna u svakodnevnom životu, kao ni neki faktor po čemu radim bilo kakve kriterije.
imamo prijatelje vjernike, djeca nam se druže.

slavimo božiće, uskrs. svekrva, doduše, tu napravi ogromni dio posla i odradi spremanje obroka, njihovo posvećivanje, itd.

i sve je super, sve je ok. u međuljudskim odnosima stvarno ne vidim tu podjelu vjernik-nevjernik.

ono što me muči je period koji dolazi, škola i vjeronauk. već sam se pomirila da vjeronauk ne ide iz škole kako sam se nadala.
donekle sam se pomirila da će stariji ipak ići na vjeronauk. i nekako se trudim da vjeronauk smatram predmetom kao i svaki drugi;
da treba neke stvari naučiti, odraditi gradivo i to je to. bez dodatne indoktrinacije.

stalo mi je da djeca poznaju teoriju katoličke religije, i kako se ona prakticira u našim krajevima. to je ipak dio tradicije.
ja ih sve to ne mogu naučiti, nemam znanja. mm ga ima još manje od mene.

i što me brine u svemu skupa je da ne stvorimo konfuziju u njihovim malenim glavicama, bar u ovim ranim godinama.
ustvari, htjela bih stvoriti kvalitetnu podlogu na kojoj će jednog dana sami odlučiti da li da budu vjernici ili ne.
a to računam negdje u srednjoj školi.

ne bih nikako htjela raditi tu odluku umjesto njih. biti vjernik ili ne, ipak je intimno pitanje.

Ovako je vrlo slično i kod nas doma... Ja sam iz obitelji u kojoj se vjera nije prakticirala (oboje mojih roditelja imali su neugodna sjećanja iz djetinjstva pa su nas poštedjeli). S druge strane, obiteljska tradicija je postojala, tako da ne mogu reći da sam ateist, jednostavno me organizirana vjera zaobišla, sve do udaje. Čak sam imala jedan period kad me u studentskim danima organizirana religija jako privlačila, ali ne većinska nego jedna koju sam si sama odabrala, pa sam i to upoznala. Dobro mi je došlo, iako se nije trajno zalijepilo. Vjerojatno je tako kod svakog mladog čovjeka - tko je odgojen u vjeri, to mora preispitati tijekom odrastanja. Ja sam odgajana bez toga, pa sam imala potrebu vidjeti što je to i da li mi treba.

Za muža sam odabrala dobrog katolika kojem nije padalo na pamet da mene na bilo što primorava, pa smo našli način da svoje stavove pomirimo...Vjenčali se u crkvi (kao razlika vjera, on vjernik - ja ništa, nije čak pisalo ni ateist jer u praksi tako i je, ne bih se deklarirala kao ateist...) Djeca su krštena i oba pohađaju vjeronauk. Eh, kad smo kod toga - imaju dvije vjeroučiteljice, s jednom sam zadovoljna, a druga me se zaista nije dojmila (ali to se događa sa svim predmetima, vjeronauk nije iznimka). S druge strane, iako se MENI ta vjerouičteljica i njeni stavovi ne sviđaju, moje dijete je zadovoljno i nije bilo nikakvih problema, pa smo ostavili sve kako jest, do daljnjega. Da se pojave problemi bilo koje vrste ili da djeca bez obzira na razlog žele odustati, odmah bismo ih ispisali s tog predmeta (to je bio moj uvjet da uopće krenu na vjeronauk). Isto, mislim da djeca trebaju upoznati obiteljsku tradiciju, pa tek onda odlučiti. Zato im nismo uskratili vjersku komponentu obrazovanja. Ne možeš znati da li je nešto za tebe ako to ne poznaješ. Ali ako imaš neke osnovne informacije, kasnije možeš donijeti utemeljenu odluku. Barem tako ja mislim.

Trudim se doma djeci osigurati uvid u razne religije (srećom, našlo se prilike za to) i zanima ih, ali ne pretjerano... Sad su u dobi kad skupljaju informacije. To im ne uskraćujemo, a kasnije će odlučiti sami, po svojoj volji i bez prisile.

I ja mislim da je vjera intimna stvar i da bi svaki pojedinac trebao odlučiti za sebe, bez pritiska okoline i zajednice/organizirane religije. Znak je da je čovjek odrastao i zreo kad o tome može samostalno razmisliti. Uostalom, to se gradi cijeli život, vjerojatno se i mijenja.... ima tu svega. Poznajem ljude koji su iz ateističkih obitelji, a odabrali su vjeru, ali i obrnute slučajeve. To mi je puno prihvatljivije nego uzimati tako bitne stvari "zdravo za gotovo" kako piše u nekoj knjizi (taman se ona zvala Biblija ili Kuran, svejedno) ili se propovijeda. Svejedno o kojoj vjeri ili odsustvu vjere je riječ.

Namjeravam djeci ne nametati ništa, ali teško je to izvesti u praksi - oni u dobi od 7 godina nisu još sposobni donositi odluke, pa je pitanje što učiniti... Dogovorili smo kako smo dogovorili, s tim da namjeravamo djecu pustiti da kasnije sami donesu odluku kakvo će mjesto vjera imati u njihovom životu.

Kad bolje razmislim, moji roditelji su napravili sasvim dobar posao pustivši mene i brata da rastemo kao divlja loza, iako je to zapravo bio ustupak uobičajenim stavovima za doba Jugoslavije, kad se na vjeronauk nije blagonaklono gledalo. Mojima to stvarno nije bilo bitno, kao što im nije ni danas. Čitala sam u mladosti dječju Bibliju u istom rangu kao i priče iz Ilijade i Odiseje, nitko mi nije branio ali ni naturao.

U svakodnevnom životu primjenjujem ovo što je stray_cat napisala - dobro se dobrim vraća. Tako se trudim živjeti svaki dan, ne samo za blagdane, iako odnesem pred Božić i Uskrs veliku vreću u Kap dobrote. Nikad mi ne bi palo na pamet braniti djeci da se druže s nekim zbog pripadnosti ovoj ili onoj vjeri/rasi/socijalnom statusu. A kako će oni kad odrastu - onako kako budu mislili da treba. Ja kanim poštovati njihov izbor, kakav god bio.