i ja se pridružujem grupi. nisam vjernik, ne prakticiramo vjeru u odgoju djece - nema molitvi, nema odlazaka u crkvu.
mm je vjernik, i guram ga u smjeru da ponekad ode u crkvu, nemam ništa protiv toga - dapače, neka njeguje svoju vjeru.

osobno, vjera mi uopće nije važna u svakodnevnom životu, kao ni neki faktor po čemu radim bilo kakve kriterije.
imamo prijatelje vjernike, djeca nam se druže.

slavimo božiće, uskrs. svekrva, doduše, tu napravi ogromni dio posla i odradi spremanje obroka, njihovo posvećivanje, itd.

i sve je super, sve je ok. u međuljudskim odnosima stvarno ne vidim tu podjelu vjernik-nevjernik.

ono što me muči je period koji dolazi, škola i vjeronauk. već sam se pomirila da vjeronauk ne ide iz škole kako sam se nadala.
donekle sam se pomirila da će stariji ipak ići na vjeronauk. i nekako se trudim da vjeronauk smatram predmetom kao i svaki drugi;
da treba neke stvari naučiti, odraditi gradivo i to je to. bez dodatne indoktrinacije.

stalo mi je da djeca poznaju teoriju katoličke religije, i kako se ona prakticira u našim krajevima. to je ipak dio tradicije.
ja ih sve to ne mogu naučiti, nemam znanja. mm ga ima još manje od mene.

i što me brine u svemu skupa je da ne stvorimo konfuziju u njihovim malenim glavicama, bar u ovim ranim godinama.
ustvari, htjela bih stvoriti kvalitetnu podlogu na kojoj će jednog dana sami odlučiti da li da budu vjernici ili ne.
a to računam negdje u srednjoj školi.

ne bih nikako htjela raditi tu odluku umjesto njih. biti vjernik ili ne, ipak je intimno pitanje.