Prijavljujem se i ja. Odrasla u obitelji ateista, nisam primila nikakve sakramente, crkvu posjećujem turistički i kao gost na vjenčanjima. MM je isto ateist, tako da nam se podrazumijevalo da brak bude civilni i da dijete ne krstimo. Nitko se u široj obitelji nije na to (naglas) bunio ni čudio, valjda jer su nas znali. Pokojna baka, vjernica, je umrla u miru jer je Zlatko Sudac rekao da i ateisti mogu ići u raj ako su dobri ljudi, pa se ona više nije morala brinuti za dušu mene i moje sestre

Ovdje vidim da dosta ljudi kaže stvari tipa „vjerujem u ljubav, poštenje..“. Meni je to skroz nešto drugo, to su vrijednosti po kojima se ravnam, ne vidim šta se tu ima vjerovati (u biti, sad kad razmišljam, vjerovanje u isplativost poštenja stvarno nekad izgleda kao religijska, nadnaravna kategorija, ponekad doslovno kažem „unatoč svemu što sam vidjela, i dalje vjerujem da se poštenje isplati“).
Ali, da, ja isto nekad volim sebi ostavit prostor da vjerujem u nešto.. neracionalno. Najčešće sudbinu, recimo da se moralo dogoditi sve što se dogodilo da bih ja rodila točno ono dijete koje sam rodila. Iako, kad sam potpuno iskrena, ne mislim da se svijet vrti oko mene i da su mi to zvijezde sve lijepo podesile, nego da se dogodilo što se dogodilo i da moj mozak onda tome pridaje neki smisao. Ali mu to svjesno dopuštam, i njegova tendencija da to radi je tu s razlogom.

Inače me toliko fascinira čudesnost prirode, evolucije i života, da stvarno ne razumijem zašto bi netko pored toga trebao izmišljati nešto čudesnije.