Zuska prvotno napisa
Te godine osnovne škole, osim po hrpi lijepih stvari, pamtim i po muci koju sam osjećala kad bi mi neko dijete spočitnulo naše neodlaženje u crkvu, kad bi mi reklo da je doma čulo da je moj tata ovakav ili onakav jer nosi dugu kosu i svira u bendu, kad bih sama čekala ispred škole da započne nastava, dok bi ekipa u zadnoj minuti s vjeronauka dolazila iz smjera crkve prema školi i imala neke svoje teme i zafrkancije... Tada bi mi bilo sve to lakše podnijeti da sam ih mogla mrziti. Tata mi je objašnjavao da ih ne smijem mrziti jer oni ne misle ništa loše i vjera ih ne uči ništa loše, ali da ljudi često druge povrjeđuju iz neznanja i ne prihvaćaju ih takve kakvima jesu zbog straha od različitosti...pa sam ja, eto, morala biti bolja od njih, prihvaćati ih takvima i strpljivo objašnjavati da i mi živimo u skladu s univerzalnim vrijednostima, bla, bla....
Možda će vam se učiniti da potječem iz srednjeg vijeka, ali još jedna crtica - četvrti osnovne, stojim ja tako ispred škole i čekam razred da dođe s vjeronauka i vidim ih, dolaze skupa s časnom. Stali su sa strane od škole i zovu me. Ja dolazim prema njima, a oni me okruže, skupa s časnom i jedna curica počne govoriti - mi znamo da si ti dobra, ali da ne možeš s nama na vjeronauk zbog svojih roditelja i to razumijemo (pazi njih velikodušne!). Dovoljno je da se sad prekrižiš i postaneš naša, mi ćemo to znati i bez da dolaziš na vjeronauk. Dakle, sjećam se sebe kako stojim pred njima, gledam ih i ne vjerujem da mi se to događa, u sebi se tresem, ne znam si objasniti zašto, uspijevam samo reći - neću, pustite me na miru i potrčim u školu. Odradila sam nastavu taj dan, ne sjećam se jesam li plakala kad sam došla doma, mislim da sam to ispričala starcima, ali ne sjećam se jesu li što poduzeli....Znam da mi se tak događaj urezao u sjećanje i sjećam se tog osjećaja - ja sama, spram njih ... dijete od 9 ili 10 godina.
