ajme koliko ste toga napisaleali baš me raduje
na ovo bi se prvo osvrnula, jer i ja tako mislim. vjerovanje u ljubav, u ljudsku dobrotu nije isto kao i vjerovanje u nadnaravno biće poput boga (bilo kojeg boga, jer uvijek se automatski misli na kršćanskog, a postoje još mnogo bogova). i to što bih dozvolila mogućnost da bog (bilo koji) postoji ne znači da bih "vjerovala" u njega u smislu u kojem u biti se u njega vjeruje, njemu se moli, njega se poštuje itd.
ateist ne znači da znaš da bog ne postoji, kamo li da mrziš vjernike, vjeru, crkvu, što god... nego... jednostavno (volim ovu formulaciju) da si ravnodušan prema njegovoj opstojnosti. i da smatraš da onaj koji tvrdi da bog postoji mora dokazati njegovu opstojnost (a ne ti), a da ti kao ateist sebi uzimaš za pravo da ne vjeruješ u to što netko tvrdi bez dokaza, jer u suprotnom bi mogao vjerovati u postojanje svačeg nečeg što netko tvrdi (pa i zelenih guštera). pa je razumno ne vjerovati, biti skeptičan i preispitati i ne uzimati zdravo za gotovo. to ne znači da se tvoj stav ne može promijeniti, ali to još uvijek (barem meni) ne znači da će se promijeniti i moj način života ako i priznam da postoji "nešto". kao što ja uvijek velim, možda živimo u matrix a uopće ne znamo
agnostik znači da ne znaš postoji li bog ili ne. s te strane neki ateisti će za sebe reći i da su agnostici. u biti bi i vjernici trebali reći za sebe da su agnostici, ali oni naravno "znaju da bog postoji".
na kraju krajeva, sve vjernice sa vjerničkog topica također ne vjeruju u druge bogove osim "njihovog". također su prema drugim bogovima drugih religija potpuno ravnodušne. ne razmišljaju o njima, ne klanjaju im se, ni ne pomišljaju na to da bi ih mogla stići nekakva "božja" kazna ako u njega ne vjeruju (da bi mogle završiti u nekom drugom "paklu"). tako je u biti i sa nama ateistima/agnosticima... samo što smo mi otišli još korak dalje.
eh, sad se postavlja pitanje... kad smo već tako ravnodušni zašto imamo ovaj topic, zašto se stalno... bunimopa to što smo ravnodušni prema bogu, ne znači da smo ravnodušne prema religijskoj nasrtljivosti koja se događa u našem društvu. prema društvenom normativu koji vlada u našem društvu - da si određene nacije, određene vjere, da si dio tog kontingenta... da ako nisi dio te zajednice, da si out, da si drugačiji, da si DRUGI.
i tu ne smijemo biti ravnodušne. zašto ne govorimo šintoizmu, o mormonima, pa i recimo o imamima u hrvatskoj, zašto često govorimo samo i jedino o kc. pa odgovor se nameće sam od sebe.