upravo sam se krenula prijaviti stormi da ne propuštam vježbanje (a sad sam došla iz kina) kad mi je napamet pala jedna od mojih cimerica iz rodilišta. ona je svako jutro i večer molila s namjerom da joj molitva pomogne da smršavi. za to vrijeme ja sam proždirala kolače. osam godina kasnije ja sam buca ateistica i nemam pojma što će me natjerati da prestanem jesti.
hoću reći da ne vjerujem u ništa, a dugi niz godina čini mi se da bi to bilo instant rješenje za sreću i vedar pogled na život.
odrasla sam u obitelji u kojoj se nije vjerovalo, krenula sam u školu još sedamdesetih i osjećala sam se skroz udobno s više tita i partije i manje boga, osim što sam patila jer sam kitila bor koji dan poslije ( a kupovali bi ga prije božića dok je izbor bolji). moja djeca kite bor i raskićavaju ga kad god požele, može i po ljeti.