Mene ne zanima i nikad me nije zanimalo što tko intimno misli i u koga/što vjeruje.

Mene smeta što se u državi (u čijem ustavu piše da je sekularna) većinska vjera sustavno nameće svima na način koji mi se čini neprimjerenim za sve - vjernike, nevjernike, neopredijeljene... Tu mislim u prvom redu na školski sustav (joj, dosadna sam ko papiga). Prema mojim spoznajama, ima dosta vjernika ili bar ljudi koji drže do vjerske tradicije u svom doma, a koji bi radije slali djecu na vjeronauk gdje mu je mjesto - u crkvu. Isto tak mi se nije dopadalo vidjeti svećenike npr. na blagoslovu pri otvaranju cesta (kao da se njima voze samo dobri katolici). Politikantske cirkusarije! I to nema veze s nikakvim misijskim djelovanjem, ima veze isključivo i jedino s vlašću. Država je Levijatan.

Ali ovo je topic o odgoju djece. Kako god bilo, teško možemo mijenjati uvjete u kojima ih odgajamo. Radimo najbolje što znamo u okviru ZADANIH okolnosti. Tumačimo doma svoje mišljenje, a na kraju djeca će ipak formirati neko svoje... Ja se uvijek pitam je li to možda baš dobro da nam se neke stvari ne sviđaju. Tangerina je napisala nešto slično. Ako se ne možemo izboriti protiv vjetrenjača, možemo djeci objasniti što MI mislimo o njima. Danas-sutra oni će ionako misliti svoje.