Hehe, bas tako. Ne bih rekla da sam ateist jer nisam, cesto se znam moliti svojim rijecima, cesto se u nedostatku istih posluzim i onim krscanskim, jer bitna je namjera.flopica prvotno napisa
ja sam kao Lutonjičina kći
eto takav je i moj bog
zato mi je teško sebe pronaći tamo gdje je sve determinirani i imenovano
Kad svi pisu svoju povijest i ja cu. Mislim da je moje "odmetanje" od crkve i krscanstva rezultat pretjerane religioznosti u djetinjstvu na koje sam bila prisiljena od mame koja je, koliko se sjecam, bila sasvim normalna osoba dok se nije upoznala s jednim krscanskim pokretom. Isla je ona i prije u crkvu, ali od tada je pocela ici svaki dan i to po nekoliko sati. Svako jutro se ustaje u 6 da bi stigla izmoliti sve molitve koje moli. Rekla bih da barem 3-4 sata dnevno moli, zajedno s misom. Ostalo vrijeme prica sa svojim prijateljima o Bogu, molitvi vjeri... Toliko je fanaticna da smo se nekoliko puta uplasili za njeno zdravlje. Prvi puta sjecam se jos iz djetinjstva kada je odlucila pjesaciti nekih 30-tak i vise kilometara do Medjugorja. Bosa! Ljeti! Kad se vratila stopala su joj bila jedan veliki plik, od hodanja po vrucem asfaltu. Morali smo je u bolnicu voditi.
Prije je po dva dana tjedno postila, bez hrane i vode. Nekako smo je tata i ja uspijeli urazumiti da to smanji na jedan dan tjedno, ali s vodom, jer je nakon toga padala u nesvjest imala uzasne glavobolje itd.
Nas je tjerala na misu, ok, nije to nista strasno. Ono sto je mene ubijalo su njene rijeci. Kad bi napravila nesto sto je po njenom misljenju lose govorila mi je da je sotona usla u mene i slicno. Ne zelim sad u detalje, pretesko mi je.
Sjecam se tog odrastanja s konstantnim osjecajem krivnje, kao da nikad nista ne mogu dobro napraviti, da nista ne vrijedim jer se tako ponasam, a ne mogu drugacije, ne mogu protiv sebe.
Kad sam krenula na faks, vise me nitko nije tjerao na misu niti mi govorio svasta, i zakljucila sam da se puno bolje osjecam od kad ne slusam propovijedi ni s oltara ni od fanaticne majke krscanke koja je u medjuvremenu dozivjela prosvjetljenje i malo olabavila teror prema obitelji, ali sama nastavila istim tempom. Posvadjale smo se jos par puta oko mog (ne)odlaska u crkvu, cak ni za velike blagdane, ali sad smo ok.
Shvatila je valjda da me to ne cini losom osobom. Ja sam njoj objasnila da i dalje vjerujem u boga, ali ne onog krscanskog, nego u neku visu silu.
Jednostavno moje tijelo s gnusanjem odbija uci u gradevinu gdje se poziva na linc homoseksualaca, mpo usporedjuje s Bleiburgom. Svaka cast onima koji to mogu slusati, ja ne mogu. Ne zelim vjerovati da bog ne voli sve ljude jednako, da misli da su homoseksualci manje vrijedni, da ne zeli da i oni budu sretni u zivotu. Ne mogu vjerovati da bog zeli da zlostavljane zene ostanu u braku ili ako se rastanu "od stola" vise se ne mogu udavati. Znam neke koje su se rastale, ponovo se udale i sada pate jer se ne smiji pricestiti...
Ma fuj!
Uglavnom rezultat naseg krscanskog odgoja je da nijedan potomak moje majke ne ide u crkvu.
Svoje dijete bih htjela nauciti nekim "krscanskim" vrijednostima za koje ne mislim da su krscanske nego univerzalne, ali mislim da se to moze i mimo crkve i vjeronauka.
 |
|||
