ovo je bilo za litalu.

a sad malo o mom autu.

Ista stvar mi je i sa krsenjem, zato i razmisljam intenzivno o baby blessingu. Htjela bih neku duhovnu dobrodoslicu za dijete
meni je ovo totalno strano. više nego krštenje u crkvi, npr. zašto? zato što apsolutno nemam potrebe za tim duhovnim a s druge strane volim tradiciju. u mojoj mjeri, nekoj ajmo reći nostalgičnoj mjeri. u kojoj mise, crkvu doživljavam kao smoje u malom mistu, ljude koji žive kako žive, najbolje što mogu, sa svim svojim slabostima, ali opet dobre duše, gdje je misa mjesto okupljanja, druženja, mira. gdje je pop simpa tip koji voli te iste ljude i koji živi život s njima.
nikad, ni u doba najžešćeg puberteta me ništa od tog duhovnog nije privlačilo. nisam se nalazila u tome, nisam razmišljala o tome.
u osnovnoj školi mi je jedino bilo krivo što ne idem na vjeronauk, jer je dosta njih iz razreda išlo, uključujući moju najbolju frendicu, i to su bile priče kao ove kaaine, stolni nogomet, zafrkancija, zgodni dečki
kad je riječ o tim pitanjima, imala sam ajmo reć sreću da me nitko nije ugnjetavao, na ništa tjerao. osim none, jedinog vjernika u cijeloj familiji partizana koja se trudila i trudila, vodila mene i sestru na mise, al nas se nije primilo to mi je sve bilo - zabava. jedno vrijeme sam, početkom devedesetih, išla i na polnoćke. pa poslije van, u život. da ne propustim jel, nekog vjernika, slučajno.

u principu, kad vas čitam, iako djeluje kao neka fraza, čini mi se da je ipak dosta do sredine, do rijeke koja je valjda tolerantan grad i gotovo. iako, vidim, magriz se vjerojatno neće složiti s time.