Prošle godine bila sam prvi put na nekom krštenju, krstilo se malog nećaka i kad smo došli u crkvu, tamo je već sjedila jedna grupica ljudi koja je trebala krstiti curicu. I tako sjede naše dvije grupice, svaka na svojoj strani u crkvi, a svećenik započinje s krštenjem, je li nećaka. Pitam ja ove svoje, zašto je počeo s našimm, kad su oni došli prije? Odgovor je bio, pa zato što je muško. Ne znam je li to stvarno tako ili se ljudima koji su mi to rekli to učinilo kao najprikladniji odgovor jer su si oni tako protumačili, ali oboje mi je bljak. A zatim sam se trudila ne slušati strašne riječi o odricanju Sotone i slično upućene petomjesečnom djetetu.
Ne znam, meni u tim rijetkim situacijama kad moram biti na misi ili dijelu mise dođe da dignem ruku i kažem, oprostite, ne slažem se s vama, ili da makar postavim par pitanja. Znam da je to identično odlasku na topic o odgoju djece u vjeri i da nije kulturno i da me nitko ne sili slušati misu, ali... meni je to san napraviti ...što ne znači da hoću... Ako budem, javim se ))

Nego, meni jedan od najboljih članaka na temu nevjerovanja: Uvređeni ateista - uživajte
http://www.velikiprasak.com/2011/04/uvredjeni-ateista/