Pravo lice ovakve, silom nametnute tolerancije izrazio je doajen hrvatske književnosti i protesta,
Predrag Matvejević kad je rekao: „Ne osjećam se ugodno zbog toga što nas je policija okružila sa svih strana, te nam je na taj način oduzeto pravo prosvjedovanja, odnosno pravo na rizik, koje je temelj svake borbe na pravo. Sve je vrlo lukavo i spretno izvedeno. Neće nas nitko gađati kamenjem, ali mi smo ti koji smo opkoljeni.“ I opet jednom getoizirani.
Pouka glasi da toliko zazivana tolerancije može biti tek minimalni zahtjeva, a ne poželjno stanje odnosa u društvu . Stvarna jednakost i društvena ravnopravnost zahtijevaju mnogo više od zakonske zaštite od diskriminacije i policijske zaštite od nasilja. Jedna je djevojka na Prajdu nosila transparent s natpisom „Moj se život tiče i tebe“, a prave demokratske i ljudske poruke čule su se na riječkom defileu podrške splitskom Pride i sveukupnoj LGBTQ populaciji: Mi svoje manjine volimo, prihvaćamo i odobravamo njihove izbore.
Suvremena lingvistika i psihologija od nedavno se bave jednom disciplinom koja interakciju psiholoških, socijalnih i lingvističkih fenomena koji uključuju i javni govor pokušava razumjeti kroz novi pristup. Riječ je o diskurzivnoj psihologiji. Iako se, u terapijske svrhe, za sada primjenjuje samo u bliskim zajednicama i osobnim odnosima, terapiju diskursom trebalo bi proširiti i na javne rasprave i vrednovanje njihovog učinak, jer javni govor i javne rasprave utječe i na oblikovanje vrijednosnih stavova i na prirodu neke zajednice i načine na kojoj će se u njoj participirati i odlučivati.
Odnosno, da parafraziram stih iz jedne pjesme beogradskog pjesnika
Slobodana Blagojevića koja je „opjevala“ statusu seksualnih manjina još davnih osamdesetih: Uostalom, Balkanu je (čitaj: današnjoj Hrvatskoj) umjesto opštenarodne obrane (čitaj: sigurnosne prevencije) potrebna općenarodna psihoanaliza. Koja bi dovela i do promjene javnog diskursa.
