Cijelo vrijeme mislim kako da kažem ono što sam i onda nađem ovu izvrsnu rečenicu.krumpiric prvotno napisa
Mene none nisu mogle naučiti molitve, jer ni same ih nisu molile. Roditelji još i manje.
Ali, kad god uđem u crkvu, osjetim mir i pripadnost. Da li je ta pripadnost u genima (onim od stoljeća sedmog) ili je to ipak nešto jače, ne znam.
Djeca su krštena. Nekako želimo da pripadaju katoličkoj zajednici, bar dok su pod našom odgovornošću.
Na vjeronauk su išli, dobrovoljno. Kad su odlučili da im je dosta, potpisali smo dečkima da ne moraju više.
Moj odgoj je ionako tolerantan, osim na područjima koje mi roditelji smatramo da nema tolerancije. Vjera nije to područje.
Svečano smo proslavili svaki sakrament. Bilo mi je drago gledati ih ispred oltara.
Znam da to sve nije po pravilima, ali zašto trebam biti ili vjernik kako spada ili ateist kako spada. Želim najbolje od obojega. Neskromno? Mislim da dobrota čovjeka može biti dovoljna. Ili ne?
A zlom čovjeku neće pomoći ni redovna nedjeljna misa. U to sam uvjerena.
Bibliju imamo, i dječju, i znaju priče, ali imaju pravo preispitivati, jer i ja preispitujem. Sve što se protivi logici.
Da, i ja poželim dignuti ruku na misi i reći što mislim, ali pristojnost mi brani, pa se onda nečujno objašnjavam sa svećenikom u mislima
Još bih ja pisala, ali treba malo speći, pa reći.
 |
|||
