iskreno rečeno, kad bih htjela biti pragmatična, a i empatična prema pretpostavljam još uvijek velikom broju djece koja bi ga pohađala (zato jer uistinu žele), razumijela bih opciju održavanja vjeronauka u prostorijama škola. možda bih se mogla složiti s tim da bi to uz sve navedene kalkulacije (raznorazni porezi i registri i transparetnost tog priliva/odliva novca između crkve i države) to ekonomski bila najbolja opcija, jer infrastruktura ipak već postoji. još kad bi ti sati bili u drugoj smjeni, kao i ostali izborni predmeti i/li kad bi crkva plaćala nekakav najam školama ili što već, onda bih se mogla složiti s tim da je djeci (a i roditeljima) lakše (i društvu ekonomičnije) da se samo predavanje i dalje održava u prostorijama škola. kad bi društvo, a i crkva, kad bi postojala takva svijest da bi se tu opciju prihvatilo kao privilegiju, kao izlazak u susret sekularne države, a ne kao pravo crkve. to bi prije svega značilo ukidanje ili reviziju vatikanskih ugovora - ponovni dogovori i ugovori koji bi bili postavljeni na pravičnijim temeljima i zahtjevima, pravima i obavezama za obje strane, ne samo s obavezama za hrvatsku državu. ali ta svijest kod klera ne postoji, a ne postoji ni politička volja kod države.


p.s. odgovarala sam nekome gore... ne znam više kome...