Gledala sam jednom jedan kanadsko-frankofonski film, ne znam više kako se zvao, radnja je ta da je jedan sredovječni/stariji čovjek, prosječnog životnog stila (tipa rastavljen, pa x veza, pa malo izgubio vezu s djecom itd., onako, živi hektičnom svakodnevicom) skužio da ima rak. Taj prikaz kako se on oprašta od života, mene je baš nekako jako dirnuo i nekako, glupo mi je reći "učvrstio u ateističkim uvjerenjima", jer je to contradictio in adjecto, ali dao neke odgovore kako bi ja za sebe želila umrijet. U svakom slučaju, dotiče se i eutanazije, a zanimljivo je, i meni dirljivo, kako su ga nekako lijepo ispratili i kako se on lijepo oprostio, odbijajući neku "nadu", ako se to tako može reći, osim sasvim konkretne pomoći - nabavljao morfij od dilera, zamolio med. sestru za eutanaziju. Sve to ide "subr rosa" tj. ilegalno, jer kad pita za pomoć bilo koji "sustav", on ga odbija (ne izravno, ali ono, nečim što on percipira kao frazu) i tretira "formulaično" i apstraktno, a od ljudi različitih "walks of life" i svoje obitelji dobiva konkretnu pomoć i konkretnu ljubav/suosjećanje za patnju bližnjega... i to najčešće tako da neki iskorače iz onoga što im nalaže njihov sustav - medicinski, sustav skrbi itd. Sve to ide s puno humora, svaka tragična nosi sa sobom i komično, a to opraštanje ide tako da se skupe, pojedu večeru i eutanaziraju ga (ilegalno, neko mu iz med. sustava, tipa neka sestra pomogne) i on se sa svima lijepo oprosti. Nekako mi je osjećaj nakon toga baš ostao - ljubav.