http://www.e-novine.com/index.php?news=30216

Ova me razmišljanja krijepe dok svjedočim početku nove školske godine u Hrvatskoj. U većini splitskih osnovnih škola obred inicijacije prvašića bio je isti: djeca i roditelji najprije su bombardirani potresnim tonovima nacionalne himne, potom je ravnatelj obrazovne ustanove kazao nešto prigodno, a onda je lokalni svećenik novopečene đake blagoslovio, podsjetio ih na postojanje Vrhovnoga Autoriteta i pozvao da zajedno izmole "Oče naš". I djeca su, horski, molila ("Otpusti nam, Gospodine, duge naše..."), ne samo mali katolici, nego i pripadnici drugih vjeroispovijesti, a bogme i oni koji u Gospodina, zasad, ne vjeruju.

Hrvatska je, naprotiv, sekularna država i multikonfesionalna zajednica, što za posljedicu ima to da za svih važe tvrdi katolički zakoni i običaji. Po sličnome obrascu kao što se učenici privode školskom vjeronauku: predmet je fakultativan utoliko što je neizbježan. Katoličanstvo nije službena državna religija utoliko što je sveprisutno i agresivno nametnuto od strane države. Hrvatska tako živi svoju laičku varijantu vjerskog fundamentalizma, u trajnome nesporazumu između samodefiniranja i samoostvarenja.

Vjeronauk u školama, vjeronauk u vrtićima, vjeronauk u jaslicama, križevi u učionicama, križevi u sudnicama, križevi u bolnicama, križevi u vojarnama, križevi u ministarstvima, križevi u državnim uredima, križevi u javnim zahodima, križevi po brdima, zvučnici na crkvama, molitve na stadionima, molitve na televiziji, molitve na radiju, marijanski prilozi u novinama, blagoslovi učenika, blagoslovi mostova, blagoslovi dalekovoda, blagoslovi autocesta, zabrana rada nedjeljom, zabrana umjetne oplodnje, zabrana homoseksualnih brakova, zabrana abortusa...