Stvarno sam se trudila sve pohvatati što ste dosad napisali, ali i uz najbolju volju nisam stigla.
Možda ću sad upasti kao padobranac, ali ono što mene muči u svezi mog agnosticizma i suprugovog ateizma je pitanje koje nam se često nameće od ljudi koji smatraju da nepripadanje ikakvoj religiji podrazumijeva i odsutnost bilo kakve duhovnosti u našim životima. Nemali broj puta sam doživjela i žaljene nas kao ljudi i naše djece koja eto rastu s takvim roditeljima pa ih valjda nemamo naučiti čemu dobrome jer smo na nekom totalno krivom putu. Paradoks je u tome što takve prozivke najčešće slušam od ljudi koji su vjeru "otkrili" u nekim poznijim godima te sad misle da im je životna misija nas "zalutale" vratiti na pravi put. S druge strane, najbolja kolegica s faxa mi je časna sestra i s njom nisam nikad imala rasprave tog stila što mi je dovoljan dokaz da je sve u nama ljudima i sposobnosti da različitost prihvatimo bez straha i predrasuda. Svatko od nas bi valjda trebao biti siguran u ono što jest bez potrebe da podilazi nekome ili prezire nekoga na osnovu toga što ne vidimo svijet istim očima.
Međutim priznajem, par puta sam poklekla i prepuštala se masi i tako se dogodilo da su moja djeca i krštena i pričešćena u 3. raz. OŠ jer nisam imala ni snage ni volje u onim vremenima i ovakvom okruženju gdje živim biti ustrajna u našim uvjerenjima i danas mi je žao zbog toga. Ne smatram da sam time nanjela djeci neku veću štetu, ali sam pala na testu samopouzdanja i danas ne bih isto postupila.
Eto, toliko za sada...ovo je samo mali dio mojih promišljanja na ovu temu i voljela bih čuti iskustva drugih, te koliko ste spremni ići protiv svojih uvjerenja ne bi li djecu "poštedili" nekih svojih loših iskustava?
 |
|||
