i onda smo samo i jednostavno zamrle
priznajem, ja sam topik zeljela dozivjeti kao pandan 'odgoju u duhu vjere' pa za nas nevjernike.
na njega iz postovanja ne odlazim, no reciprocitet se nije dogodio, pa sad zapravo vise ne znam tko su mi istomisljenici, a tko nisu. koji me to vjernici samo toleriraju.

a priznajem i jos nesto: ja zapravo postajem rozagroza sa ove strane (ne)vjerovanja, pa je mozda i bolje drzati se dalje od ikakve rasprave.
unatoc tome sto sam uvjerena da je teret dokazivanja na onome tko u nesto vjeruje, i unatoc tome sto vjerujem da ateista i agnostika ima puno vise no sto to statistika prikazuje (i s nestrpljenjem cekam novu statistiku za RH), nisam se u zivotu osjecala osamljenije i izoliranije kad je moj ateizam u pitanju. cak ni u osnovnoj skoli (prije 35 godina) kad su svi isli regularno na vjeronauk u crkvu, a ja samo vikendom kod prabake na selu (tata mi je bio vojno lice pa bas nisam smjela ici tu gdje stanujem i naravno da nisam smjela govoriti drugoj djeci da sam ista kao oni nego sam bila nevjernicki obiljezena).

voljela bih, ako nista drugo, ovaj topik prometnuti i u topik sa konkretnim savjetima kako pomazete svojoj takodjer ireligioznoj djeci da se uklope u dominantno drustvo vjernika. meni to nikako ne polazi za rukom, odnosno polazi mi za rukom u racionalnom i obrazovom spektru, ali znam da djeca na nju vrse jedan poluromansirani pritisak o tome kako bi bilo divno da sljedece godine obuce zajedno s njima bijelu haljinicu itd...