ina 33, mi smo u zagrebu, ni 3,5 km od jelacic placa, ali eto ovdje je dominantna katolicka vecina. doduse samo u skoli. crkve nema jer nema potrebe? (zlurado), a stanovnisto ide ili na koloniju (ravnice) ili na ferenscicu. i naravno, na skolski vjeronauk idu svi. ovdje ima dosta branitelja, pa jednim dijelom prevladava misljenje hrvat = katolik. i to se tako gura i gura i nitko ne reagira.

stray - zeznut zadatak. mi smo negdje oko 4. rodjendana bili razotkriveni, podrzavali smo fantaziju vezanu uz djeda mraza (tako smo ga zvali prisjecajuci se tog coca colinog momka koji je u nasem djetinjstvu nosio poklone za dan djecje radosti, a ne za Bozic).
nemam bas neku ideju kako da sad sinu kazes istinu, osim iskreno i direktno. to jest prostor rizika jer moze narusiti povjerenje, ali opet mislim da ce to vise cijeniti nego da se predstava nastavi i da sazna od nekog drugog.

zeljela sam jos reci da smo mi i pretezno ateisticka obitelj, svekar je onak dosta nedefiniran ali ne propovijeda vjeru i ne utjece na formiranje njezinog misljenja, ostali smo svi prilicno 'tvrdokorni' ateisti. meni je to zapravo jako vazno, jer ne znam kako bih se nosila da ovi izazovi prema ateizmu dolaze jos i iz obitelji. drustvo mi (nam) je sasvim dosta zakompliciralo stvar.

inace, interesantan mi je razvoj ateizma kod moje kceri. vec sam negdje napisala da je na popisu stanovnistva izjavila da je ona agnostik na putu prema ateizmu. i cini se da je kako kvantum znanja raste, a mogucnost apstrktnog razmiljanja se sve vise razvija, ona sve vise ateista. recimo, postavila je pitanje, dok je jos bila u fazi propitivanja postoji li Bog, da kako to ako je on dobar i ako postoji i ako nas sve voli da je dozvolio da njoj na porodu strgaju nogu i da bude nepokretna punih godinu dana. da mu to 'bas nije neka fora'. kaze da joj je onda bolje vjerovati da ne postoji, nego da je takav.
danas vise ne razmislja ni tako, zapravo mi se vec dulje vrijeme cini da vise uopce ne propituje postojanje jer kad se povede razgovor medju djecom ona prilicno cvrsto brani stav da bi morala vidjeti da se uvjeri. ja je, pak, ucim da bude sto blaza prema onima koji vjeruju i ne dam joj da pogrno govori ni o njima, ni o Bogu. jos joj iz zezancije kazem da smo u prilicnom problemu ako On zbilja postoji, a mi se tako zahe.... smije se na to, ali razumije zasto je pokusavam malo bremzati da ne mase tim ateizmom svima pred nosom, kao crvenom krpom. razumije li me itko?