Da to stvarno nije jedna te ista nona?
 |
|||
|
|
|||
Da to stvarno nije jedna te ista nona?
potpisujem krumpi i seni. prilično kritički i skeptički stojim prema tim različitim (često ublaženim, slatkorječivim) objašnjavanjima određenih religijskih postulata. imala sam prilike tako slušati i kako je šerijatski zakon divan i dobar, dok nismo došli do kamenovanja.
jasno mi je da na intimnoj, privatnoj razini postoji ljudska potreba vlastitog poimaja vjere, postoji potreba prilagoditi si vjeru. ali u društvenom diskursu sva ta različita vjerovanja nemaju nikakvu bitnost, jer nemaju nikakvu moć, osim ako iza njih ne stoji određena moćna institucija. to ne znači nepoštivanje dotične vjernice (posebno ne ako su te vjernice prijateljice), nego samo prikaz društvene realnost.
vratit ću se na nedoumice zbog kojih je ovaj topic prvobitno i otvoren.
tko ima znanost, filozofiju i umjetnost, njemu ne treba religijaBodulica prvotno napisa
treba samo biti sigurna u sebe i znati da religije nemaju monopol nad ljubavlju i ljepotom, a kamo li nad moralnim vrijednostima. zato je moj savjet da se treba družiti s istomišljenicima, međusobno povezivati, pokazati djeci a i sebi - nismo sami u svojim razmišljanjima, u svojim stavovima.
nisi jedina. i zato postoji ovaj topic. da i u tome vidiš da nisi jedina. neke su pokleknule, neke nisu. neke su češće, neke jednom. bitno je osviješćivanje. da shvatimo zašto nam se to dogodilo (da i ja sam pokleknulaMeđutim priznajem, par puta sam poklekla i prepuštala se masi i tako se dogodilo da su moja djeca i krštena i pričešćena u 3. raz. OŠ jer nisam imala ni snage ni volje u onim vremenima i ovakvom okruženju gdje živim biti ustrajna u našim uvjerenjima i danas mi je žao zbog toga. Ne smatram da sam time nanjela djeci neku veću štetu, ali sam pala na testu samopouzdanja i danas ne bih isto postupila.) i da se osnažimo da ubuduće ... neću reći da ubuduće to ne činimo, jer će zvučiti kao da misioniram,... nego da ubuduće činimo ono što bi same i slobodno odlučile, bez društvenog (suptilnog) pritiska.
mene je moje kršteno kumče oduševilo. ovu školsku godinu je čeka krizma i sama je zaključila da joj krštena kuma sigurno više neće pristati ponovno biti kuma. oduševila me jer je mislila na mene, nije se naljutila - poštovala me je. pitala me što da čini i koga da uzme, pa smo došle do zajedničkog zaključka. ja sam poštovala njenu želju da ipak bude krizmana, iako je došla u godine kad je njena (dječja) vjera opasno poljuljana (izjavila je da više ne vjeruje nego što vjeruje).
potpis
evo opet nešto zanimljivo:
Sam Harris: Science can answer moral questions
Questions of good and evil, right and wrong are commonly thought unanswerable by science. But Sam Harris argues that science can -- and should -- be an authority on moral issues, shaping human values and setting out what constitutes a good life.
i onda smo samo i jednostavno zamrle
priznajem, ja sam topik zeljela dozivjeti kao pandan 'odgoju u duhu vjere' pa za nas nevjernike.
na njega iz postovanja ne odlazim, no reciprocitet se nije dogodio, pa sad zapravo vise ne znam tko su mi istomisljenici, a tko nisu. koji me to vjernici samo toleriraju.
a priznajem i jos nesto: ja zapravo postajem rozagroza sa ove strane (ne)vjerovanja, pa je mozda i bolje drzati se dalje od ikakve rasprave.
unatoc tome sto sam uvjerena da je teret dokazivanja na onome tko u nesto vjeruje, i unatoc tome sto vjerujem da ateista i agnostika ima puno vise no sto to statistika prikazuje (i s nestrpljenjem cekam novu statistiku za RH), nisam se u zivotu osjecala osamljenije i izoliranije kad je moj ateizam u pitanju. cak ni u osnovnoj skoli (prije 35 godina) kad su svi isli regularno na vjeronauk u crkvu, a ja samo vikendom kod prabake na selu (tata mi je bio vojno lice pa bas nisam smjela ici tu gdje stanujem i naravno da nisam smjela govoriti drugoj djeci da sam ista kao oni nego sam bila nevjernicki obiljezena).
voljela bih, ako nista drugo, ovaj topik prometnuti i u topik sa konkretnim savjetima kako pomazete svojoj takodjer ireligioznoj djeci da se uklope u dominantno drustvo vjernika. meni to nikako ne polazi za rukom, odnosno polazi mi za rukom u racionalnom i obrazovom spektru, ali znam da djeca na nju vrse jedan poluromansirani pritisak o tome kako bi bilo divno da sljedece godine obuce zajedno s njima bijelu haljinicu itd...
Anledo, ko da sam ja pisala tvoj post (osim dijela oko osnovne škole).
Kako je moje dijete je još malo, nemam apdejtanog iskustva koje ti može pomoći, ali možda ti može pomoći ono moje od prije 30 godina (jedina u razredu koja nije išla na vjeronauk): da, bilo je pritisaka, ali nikad nisam željela obući bijelu haljinicu niti sam žudjela za poklonima koje su dobivali, niti sam željela ići na vjeronauk. Ključ je bio u konstantnom razgovoru s roditeljima, uglavnom sa starim, u kojem mi je objašnjavao razloge, kontekst, različitosti, potrebe...odnos znanosti i crkve, potrebu za vjerovanjem itd., a sve prilagođeno uzrastu. Kako sam jedina u razredu npr. išla u muzičku, bila upisana u knjižnicu u susjednom gradu ili često putovala s roditeljima i sl., ovo su bile dostatne kompenzacije za ono što, kao, ja nisam imala (proslave, sakramente itd.)
Dakle, po meni je važno često razgovarati o religiji, običajima, različitostima, znanosti itd., ali i svome djetetu kompenzirati to nešto većinsko u čemu ne sudjeluje.
Meni se isto ne sviđa u kaj se topic pretvorioi nemam vremena ni volje čitati hrpu stranica prepucavanja
U stvari, ovo je moj neki roditeljski izazov: više od svega bih htjela da mi dijete nije isključivo, da primarno ima onaj neosuđujući "nikad ne reci nikad stav", pa na toj bazi formira svoja mišljenja koja mogu kasnije bit čvrsta ili ne, mijenjat se itd. U tom smislu se bojim upast u neke zabrane "većinskog ponašanja", pa... da nakon puberteta ne ode u časne
Imam primjer jednog roditelja koji je dogovorio druge roditelje djece koja ne idu na vjeronauk i organizirali su da u vrijeme bez sadržaja "kad lutaju hodnicima" imaju drugi jezik - roditelji plaćali instruktoricu koja im je to u "rupi" držala, ali je bilo problema onda s rukovodskom škole, koje, iako nije nudilo ništa, je imalo (meni razumljive probleme) da im sad neka xy, onako... na dogovornoj osnovi (bez ugovora itd.) dolazi u njihove prostorije držat nastavu koju roditelji plaćaju... ali mislim da su to progurali pa su učili drugi jezik.
U Luxembourgu npr. normalno djeca imaju ili religion ili ethik, ali to se od nas čini... a ono, drugi svemir.
Posljednje uređivanje od ina33 : 11.09.2012. at 12:51
da, ali to nije neko svjesno ponašanje. il si takav. il nisi. prvenstveno ti, kao roditelj.U stvari, ovo je moj neki roditeljski izazov: više od svega bih htjela da mi dijete nije isključivo, da primarno ima onaj neosuđujući "nikad ne reci nikad stav", pa na toj bazi formira svoja mišljenja koja mogu kasnije bit čvrsta ili ne, mijenjat se itd. U tom smislu se bojim upast u neke zabrane "većinskog ponašanja", pa... da nakon puberteta ne ode u časne
mislim da nije stvar u čvrstim mišljenjima, stvar je u tome da razumiješ ljude, da se ne čudiš svemu. da pustiš i njima te neke slabosti. da i djeca vide - tvoje. da nije sve po ps-u. kako treba biti. ne kažem da strogo principijalan pristup nije bolji. ali, ovo je neki moj. ne samo oko ove teme, naravno.
sprtljala sam se, evo malo iz prakse.
s starijim, j, nemam ama baš nikakvih problema uz ovo. od njih 26 u razredu, na vjeronauk ne ide njih 8.
on je takav tip da ga ne zanimaju puno filozofska pitanja, ne znam, kao mali nikad nije previše postavljao triki pitanja, razgovarali smo više na moju inicijativu. uglavnom - par puta je rekao da ne vjeruje da bog postoji i to je sasvim logično i lijepo, onako dječje, sebi i nama razjasnio. i za njega je tu - kraj. njemu je sad vjeronauk najdraži predmet
inače, ima svega, pitanje u prirodi, radna bilježnica - napiši svoju najdražu molitvu.
a on jadan na čudu, napisao "zdravo oče naš"
mislim, smiješno mi je, ali nije smiješno.
e sad, s m je situacija malo drugačija
lani u vrtiću je stalno dolazila s izjavama - mama, jel ti znaš da nas bog jako jako voli? pa onda, ja volim više boga nego tebe, tatu i j zato što nas je bog stvorio. a mi nismo. imala je tu jednu curicu, najbolju prijateljicu, s kojom je vodila teološke rasprave valjda. i nije palila ona neki vjeruju, neki ne vjeruju. ono što kaže ta cura bilo je zakon, jači i od biblije
to mi je bilo skroz smiješno i simpatično. bio je neki dobri bog, ne ovi ljuti, koji nas je stvorio i koji nas voli - pa ajd.
ova je krenula u školu ove godine i trenutno je ljude stvorila - livada. ima i neko svoje objašnjenje za to, zaboravih ga.
e, sad dolazi opet dio koji mi nije smiješan. pisala sam već o tome tu.
preklani, sjedino nas dvije pred školom i čekamo j. cure iz njegovog razreda pričaju o tome kako će koja imati frizuru, kakve haljine, kakve cipele za prvu pričest. ova moja gleda u njih, sa širom otvorenim očima.
morati ćemo nekamo na put u te dane.
joj, nemam vremena, pa sve zbrda zdola pišem.
U kojem to razreduinače, ima svega, pitanje u prirodi, radna bilježnica - napiši svoju najdražu molitvu.
a on jadan na čudu, napisao "zdravo oče naš"
mislim, smiješno mi je, ali nije smiješno.
Kao da mi nije dosta što je u 1. razredu pisao da ide na polnoćku (pa se doma ispričavao da zna da to nije istina, ali da se tako mora napisati).
joj tanja_b ovo s polnockom mi je, ne znam da li urnebesno ili za sjest i plakat?
cvijeta - ne brini, i meni je hekticno - polovila sam te
kazem, s odgojne strane, nemam ni dvojbi, ni problema u odgoju. prilicno smo darvinisticki nastrojeni, vodila sam je dovoljan broj puta u crkvu da osjeti atmosferu (straha, kaze ona), mirise i malo istrazuje. dan joj je ispunjen hrpom svjetovnih stvari, igre, sporta i stjecanja novih znanja i vjestina. razvila je ona i neku svoju logiku rasclambe vjernika i nevjernika, tolerantnija je nego ja
ajme anatomske traume i zivio leksikon i internet jer smo valjda odradili jedno mini uvodno predavanje u krvozilni sustav i pumpicu i cemu sluzi i koje je boje, ustvari. potom, ona i sama nekako vec sada primjecuje da su najreligioznija djeca nekako 'okrutnija' nego ireligiozna jer se osjecaju kao da imaju posebnu zastitu (to je i sama tako definirala, nismo joj to isticali kao komparativnu 'manu' vjernika jer opcenito se trudimo sto manje pricati o necemu u sto ne vjerujemo, ali moramo spomenuti kad se pojavi potreba.
recimo, za prosli Bozic je bas nju dopala recitacija izrazito religijskog karaktera (ono, nisu mogli naci negjdje neke saonice, pahuljice i snjegovica nego pjesmicu u kojoj zamisljeno dijete propituje vjeru svog oca u Boga i pita ga eksplicite da li se i tata moli Bogu). nisam radila problem od toga jer nam je to prezentirao kao cast, s obzirom da je pjesmica zahtjeva i opsezna, a Anouk je eto prava retoricarka pa ce to ona najbolje. iskreno, osjecala sam se nekako ulovljena u klopku. ja naravno volim da mi je dijete glavno na priredbi, ali mi zapravo nije drago da prezentira sadrzaj koji je nama neprihvatljiv).
i na kraju, ona je prakticki jedina nevjernica u razredu. jos jedan djecak ne pohadja skolski vjeronauk ali je vjernik u nekom ogranku, sekti, ne znam detalje. uglavnom pobozan je i njega razred bolje prihvaca u socijalnom kontekstu jer je 'isti a razlicit'. eto, cini mi se da medju njezinim kolegama ekumena jos nekako i zivi, ali odnos prema ateizmu cini mi se da nitko ne odradjuje na neki lijep nacin.
mislim da je topic krenuo sad u dobrom smjeru. raduje me to. upravo su to nasa razmisljanja i nedoumice i izazov oodgoja djece u izrazito teistickom okruzenju. taj drustveni kontekst je upravo ono sto nam svima predstavlja problem.
Ajd nek je krenuo u dobrom smjeru. Baš me zanima koliko dugo će držati kurs.
Posljednje uređivanje od Mojca : 11.09.2012. at 16:18
i moja se cura danas vratila iz skole s hrpom pitanja i nedoumica. npr. decki su je ispitivali vjeruje li ona u Boga, vjerujem li ja u Boga, vjeruje li njezin tata u Boga (cijelo rodoslovlje
Ja već imam neki networking s roditeljima kako su "prolazili sve to"... ali za ZG. Tu je lakše, u tom smislu. Da je situacija južno-istočnije, di je sredina konzervativnija sama po sebi, mislim da bi mi teže bilo... tamo se nekako ateisti ne "outaju". Mi smo zasad imali nekih situacija koje smo prošli u ležernom stilu (stila di se ona krstila i zašto nije, da ona vjeruje u Boga, neće bit od "majmuna", iako joj je zanimljiv i taj dio s majmunom, pa onda prije djece... kad je nećakinja nas navela kao primjer ljudi koji ne idu u crkvu, ali su ipak dobri itd.), ali mi nismo još u sustavu, jer vjeronauk ipak (još) ne doseže do vrtića, osim u slučaju nekih... više onako lijepih priča, izvan problema, the real thing će biti škola. Same blagdane ja jako volim i obilježavam i veselim im se.. u svom nekom stilu, ali više kao ideje - Uskrs - buđenje novog života - Božić - buđenje nade i neko iskupljenje i ljubav među ljudima.. onako... ja to dosta "slobodno", ali dam smisla i sebi i mojoj maloj obitelji.
Posljednje uređivanje od ina33 : 11.09.2012. at 17:34
E, i kod nas je olakotna okolnost što je veći dio obitelji ateistički, znači nema tih trvenja stila "kako možeš", ono ateistički full monty deklarirano, ne stila agnostik-gnostik-pišem se na popisu katolik, ali sumnjam i slično, tj. imamo dosta primljenja života bez religije - u smislu ni ovaj ne vjeruje/ne ide na vjeronauk itd., pa je možda pritisak manji, ali to je bitno možda sada, dok je djetetu bitnija obitelj od okoline... ali to je još vrlo, vrlo kratko.
Posljednje uređivanje od ina33 : 11.09.2012. at 17:40
I važno mi je da je izložim biblijskim sadržajima tipa "opća kultura" pa joj puštam neke biblijske sadržaje...ali bez "poruke", tipa samson i dalila crtić s neta koji je fokusiran više na radnju, imamo bibliju u stripu i takve stvari.
Posljednje uređivanje od ina33 : 11.09.2012. at 17:41
bistra curica
trenutno je zakljucak da je svaka razlicitost od vecine dobrodosao razlog za upiranje prstom i diskriminaciju
nas ove godine ceka objasnjavanje nasem autisticnom djetetu od 8 i pol godina da u biti poklone daju mama i tata a ne djed mraz i sveti nikola. isli smo linijom manjeg otpora, samljeveni pritiskom reklama i jednostavno smo isli uz struju i stavljali poklone u cizmu i pod bor, pisao je pisma i tako
e sad djeca njegove dobi vec naveliko znaju da je sve laz pa je ideja da je bolje da cuje od nas nego da ga neko istramira van kuce (savijeti su dobrodosli)
kad me pitao prije par godina sto je to bog ja sam se izvukla pricom da neki ljudi vjeruju da postoji tip koji je stvorio zivot na zemlji. dalje od toga nije trazio. ide u drzavnu skolu, vjerske nam nikad nisu padale na pamet pa je postedjen cijelog folklora. mislim, kako da mu objasnim da ljudi vjeruju u nekog nevidljivog tko sjedi na nebu i non stop gleda sto svi ljudi rade. usput je napisao 10 pravila pa tko ih ne slijedi zavrsit ce u paklu i tamo ce goriti do vjecnosti. a taj isti nevidljivi neko voli te iste ljude?!? i da, naravno, treba njiov novac....
sto u biti sa cinjenicom da postoje i druge vjere, i sto sa cinjenicom da se ljudi i dalje ubijaju u ime boga koji je u tim istim pravilima napisao "ne ubij" i ne postoji nikakav p.s. ne postoji da to vrijedi samo za ljude a da se zivotnje moze ubijti i ne stoji pod tim istim p.s.-om da je prihvatljivo ubiti neistomisljenike? kako objasniti prihvatljivost inkvizicije ili recimo krizarske ratove? robove? kolonije? kako mu objasniti da blagi i milosrdni nevidljivi covjek ne vidi kako ljudi umiru od gladi ili zedji?
ina 33, mi smo u zagrebu, ni 3,5 km od jelacic placa, ali eto ovdje je dominantna katolicka vecina. doduse samo u skoli. crkve nema jer nema potrebe? (zlurado), a stanovnisto ide ili na koloniju (ravnice) ili na ferenscicu. i naravno, na skolski vjeronauk idu svi. ovdje ima dosta branitelja, pa jednim dijelom prevladava misljenje hrvat = katolik. i to se tako gura i gura i nitko ne reagira.
stray - zeznut zadatak. mi smo negdje oko 4. rodjendana bili razotkriveni, podrzavali smo fantaziju vezanu uz djeda mraza (tako smo ga zvali prisjecajuci se tog coca colinog momka koji je u nasem djetinjstvu nosio poklone za dan djecje radosti, a ne za Bozic).
nemam bas neku ideju kako da sad sinu kazes istinu, osim iskreno i direktno. to jest prostor rizika jer moze narusiti povjerenje, ali opet mislim da ce to vise cijeniti nego da se predstava nastavi i da sazna od nekog drugog.
zeljela sam jos reci da smo mi i pretezno ateisticka obitelj, svekar je onak dosta nedefiniran ali ne propovijeda vjeru i ne utjece na formiranje njezinog misljenja, ostali smo svi prilicno 'tvrdokorni' ateisti. meni je to zapravo jako vazno, jer ne znam kako bih se nosila da ovi izazovi prema ateizmu dolaze jos i iz obitelji. drustvo mi (nam) je sasvim dosta zakompliciralo stvar.
inace, interesantan mi je razvoj ateizma kod moje kceri. vec sam negdje napisala da je na popisu stanovnistva izjavila da je ona agnostik na putu prema ateizmu. i cini se da je kako kvantum znanja raste, a mogucnost apstrktnog razmiljanja se sve vise razvija, ona sve vise ateista. recimo, postavila je pitanje, dok je jos bila u fazi propitivanja postoji li Bog, da kako to ako je on dobar i ako postoji i ako nas sve voli da je dozvolio da njoj na porodu strgaju nogu i da bude nepokretna punih godinu dana. da mu to 'bas nije neka fora'. kaze da joj je onda bolje vjerovati da ne postoji, nego da je takav.
danas vise ne razmislja ni tako, zapravo mi se vec dulje vrijeme cini da vise uopce ne propituje postojanje jer kad se povede razgovor medju djecom ona prilicno cvrsto brani stav da bi morala vidjeti da se uvjeri. ja je, pak, ucim da bude sto blaza prema onima koji vjeruju i ne dam joj da pogrno govori ni o njima, ni o Bogu. jos joj iz zezancije kazem da smo u prilicnom problemu ako On zbilja postoji, a mi se tako zahe.... smije se na to, ali razumije zasto je pokusavam malo bremzati da ne mase tim ateizmom svima pred nosom, kao crvenom krpom. razumije li me itko?
Razumijem ja, i mi imamo slične upute - da se ne upušta u rasprave o postojanju boga ni o tuđoj vjeri, učimo ga da svatko ima pravo na svoje mišljenje i da većina po tom pitanju misli drukčije od njega, pa bolje da se ne upušta u konflikte.
Iako, čini mi se (srećom) da sad, u 2. razredu, konflikata s djecom više ni nema. Valjda su svoje raspravili u 1. razredu. Samo čekam na nezgodna pitanja iz prirode i društva
Pratim temu.
Zuska, oprsoti, nekako mi je tvoj post promakao pa sam ga sad naknadno procitala :/
hvala puno na sugestijama, slicno i postupamo i kcer se, osim po nevjerovanju, razlikuje po mnogim karakteristikama i obicajima nase obitelji koje si i ti ovdje navela. dakle, moglo bi se reci da 'kompenziramo' i premda se ne slazem u potpunosti bas oko tog termina (kompenzacija je nadoknada, a ne mislim da joj trebamo nadoknadjivati vjerovanje, nego jednostavno je punimo sadrzajima koji joj sire vidike). vidi se to vec i sada sa 7,5 godina.
poput tebe, ni ja kao mala nisam imala zelja o bijelim haljinicama i masovnom pricescivanju, a kasnije ni prema udavanju. ali ja sam bas izrazeni individualac, na granici sociopatije (zezaju se neki) i relativno rano sam pocela u potpunosti ignorirati misljenje okoline i oslanjati se na vlastito i onih ljudi koji su mi dragi. kcer je, medjutim, drukcije sazdana. vise je socijalan stvor i zapravo prilicno zeli biti dio mase, samo eto sad vec zna da u ovom segmentu ne moze jer i sama promislja.
krajem skolske godine smo se zatekle u situaciji gdje je svojoj prijateljici koja ide na vjeronauk upravo moja ateisticna kcer objasnjavala koncept sudbine jer njoj to jos nitko nije objasnio. iznenadilo me je kako je to Anouk odradila, cijelo vrijeme komparirajuci sto ona misli da prijateljici kao vjernici moze znaciti ta rijec, a sto 'nama' ateistima znaci. neobicno je to. s jedne strane s lakocom uocava razliku, s druge strane ona svoje prijatelje voli toliko jako i zeli pripadati coporu da vidim da je povremeno tuzna sto oni njoj ne pruzaju adevatnu potporu u njezinom ne-vjerovanju.
Pomno vas pratim...
Moja su djeca već poodrasla pa je masu toga već iza nas, ali jučerašnji dan me je podsjetio kako nas još nažalost očekuju neke bitke koje moramo pregrmiti.
Kći je 3. razred srednje škole i jučer su imali prvi sat predmeta "Obiteljsko pravo" i kako to obično biva profesorica je predavanje počela definicijama između kojih je iznjela i definiciju braka koja otprilike glasi: Brak je uređena zajednica muškarca i žene...". Na to su učenici počeli davati svoje viđenje te definicije pa su se nekako dotakli i pitanja homoseksualnosti. Naravno, najglasnije su bile dvije učenice koje su počele iznositi prilično uvredljive komentare na račun homoseksualne populacije upličući i stavove KC na što je moja kći reagirala i rekla kako nemaju pravo suditi o nečemu što ne poznaju. Na to su je optužile da je onda ona zasigurno lezbijka kad tako govori, a ona im je uzvratila da njih ne treba zanimati njena seksualna orijentacija i da se ne namjerava pred njima izjašnjavati.
Jedna od tih učenica je još počela o tome kako je to sve bolest i da bi ona pedera zatvorila 5 dana u istu sobu sa 5 žena pa bi se on sigurno izliječio, a ova moja joj je na to odgovorila da li bi i ona onda nakon 5 dana provedenih u sobi s 5 žena postala lezbijka što je ovu prilično razljutilo i onda su nastavile sa nizom uvreda dok se konačno nije umiješala profesorica i rekla dotičnim učenicama kako su im stavovi prilično kruti za njihove godine i neka probaju ipak biti malo tolerantnije.
I ne bi me to nimalo posebno uznemirilo da to nisu iste dvije cure koju su moju L prošle godine pitale kad joj je krizma, a na njezin odgovor kako se ona neće krizmati ih je zanimalo što na to kažu njezini roditelji. Kći im je odgovorila kako mi nismo vjernici i ne idemo u crkvu na što su joj one prilično drsko izjavile kako bi se one sramile takvih roditelja što je ovu moju prilično pogodilo pa je bila sva jadna i nikakva. Naravno, bila je među rijetkima, ako ne i jedina koja nije obavljala taj sakrament, ali se je rado odazvala dvjema drugim prijateljicama koje su je pozvale na svoju proslavu.
Sad mi se nakon jučerašnjeg događaja mota po glavi nije li možda nekad bolje prešutjeti svoja stajališta i tako se bolje asimilirati u okruženje, a s druge strane mi je drago da razmišlja svojom glavom i ne srami se svojih stavova koji su ipak u manjini u ovoj sredini gdje živimo.
Interesantno da sa sinom nismo imali slična iskustva iako je bio jedan od rijetkih koji je pohađao etiku, a ne vjeronauk, te je bio također jedini iz razreda koji nije primio sakrament krizme u 2. raz. srednje škole. Da li je to možda zbog toga što su bili isključivo muški razred pa kao dečki inače nisu skloni nekom polemiziranju ili je to do njegovog karaktera ni dan danas nisam sigurna. Jedino znam da me ovakve kćerine školske dogodovštine prilično rastužuju jer se pitam nismo li naivni kad ih učimo da je najvažnije kakav si čovjek, a da su vjerska, seksualna i ina opredjeljenja nečija intima koju treba poštivati i ne dopuštati da bude preprekom u interakciji s drugim ljudima.
sad mi je tema postala zanimljiva
mene malo muči jedna stvar-već sada imamo problema s malcem-naime u kvartu često zna biti ignoriran od strane ekipe jer je najmlađi, prilično je spretan pa nabija komplekse i njega to JAAAKO boli i uz sva naša objašnjenja imao je priličnu promjenu u ponašanju (negativnu). e sad, ako polaskom u školu i njihovim nepolaskom na vjeronauk nas čeka ista priča, mislim da ću ispalit na sve živce. odmalena ih učimo da ima više vjera, da neki ljudi vjeruju neki ne, ali nismo se još svrstali (ili njih) u neku od "skupina". izgleda da ću ovu, predškolsku, godinu morat drilat i sebe i njih i nadat se da će sve one koji ne idu na vjeronauk stavit u isti razred pa da će, ipak, bit neka ekipa.
Znas kako ces rijesiti dilemu poklona? Kad budes pakirala stvari za pod bor drugim ljudima, pokazi mu to i reci da cete ove godine vi biti djed Mraz za tu i tu obitelj, za tu i tu djecu... Ti najbolje znas svoje dijete, pa ces vidjeti sama kako dalje. Nek vidi kako se pokloni pripremaju nekom drugom. Ako shvati da tako ide i za njega - ok, ako ne... nema veze. Djeca se razlikuju. Moj stariji je dugo vjerovao (mislim da mu se to jednostavno svidjalo), a mladji je rano prokuzio kako to ide jer voli propitivati stvari...
Sto se tice prica o religijama ovim i onim, nabavi neku knjigu tipa "Religije svijeta". Nek bude u kuci. Pa kad dijete postavi pitanje, ti odgovoris kao i do sada. Nekako mi se cini da razgovor tipa "sad sjedni da ti objasnim neke stvari" ne daje rezultate, a vjerujem da to ionako nisi ni planirala. Dopada mi se kako unaprijed pripremas sebe za trenutak kad stignu pitanja. Bog s bradom koji je napisao 10 zapovijedi i koji je stoljecima sluzio za zastrasivanje raje mi je smijesna kategorija, pa sam rekla djeci da su ljudi osmislili sva ta vjerovanja zato jer nisu znali (a ni danas ne znaju) objasniti neke stvari koje se ljudima dogadjaju, narocito lose.
Meni je najteze ne opteretiti djecu svojim stavovima (ako je to uopce moguce) i ostaviti im dovoljno prostora da smisle nesto svoje. Znam da nije ista kategorija s religijom ali ovo mi je palo na pamet - moji decki crne macke ne smatraju nesrecom, jer obozavaju susjedovog crnog macka... S druge strane, izmisljaju neke svoje stvari koje im nitko nije rekao (he he he): hodaju po plocniku i izbjegavaju kocke s pukotinama jer su "nesretne". Bas sam komentirala da to moze stvarno i biti tocno, jer ako je ispod voda, moze te uredno poprskati blatom, a ako nije u ravnini s ostalima, mozes se popknuti. Tako da je puknuta kocka na plocniku stvarno potencijalna nevolja!
Bodulice, ja bi se ponosila da mi kcer tako strastveno brani druge i njihovo pravo da budu svoji. Zao mi je sto je te dvije cure napadaju i sto joj je tesko zbog toga, ali takvih ce nazalost biti jos puno u zivotu, i dobro je da se vec sad zna zauzeti za sebe.
crna macka je nasa omiljena tema. dok njezine frendice vriste i pljuju (da, pljuju) kad vide crnu macku, moja vice - black cat, lucky cat! (jer eto englezi vjeruju da crna macka donosei srecu
jednu interesantnu stvar mi je Peterlin potaknula ovime:ja, naime, uopce ne mislim da mi je prostor religije, odnosno kod nas ne-religije, prostor u kojem zelim ostavljati prostora. bas mi je izrazito stalo da u ovoj dobi ima kriticki odmak od vjere. takva odmaknuta se i rodila, zar ne? (mislim, svi se rodimo kao ateisti).Meni je najteze ne opteretiti djecu svojim stavovima (ako je to uopce moguce) i ostaviti im dovoljno prostora da smisle nesto svoje.
Cure, sad ne stignem vise pisati, pa vam samo saljem podrzavajuce zagrljaje.
Kad vas čitam, jos mi je jasnije koliko Save jos mora proteci, dok Hrvatska po tom pitanju dođe na nivo jedne građanske europske države.
Ono sto bih ukratko htjela reci je sljedeće:
Budite sigurni u sebe, pa će se i djeca osjećati sigurnije i bit će im lakše, nositi se sa okolinom. Naprosto rasčistite sa sobom i budite to sto jeste. Tako se najbolje pomaže djeci. Znam da zvuči naivno, ali uprkos svemu Hrvatska nije vjerska damahirija, barem ustavno i zakonski je građanska laicisticka država. Sto znaci da se ne morate vi premisljavati sto će te i kako objašnjavati djeci.
Sto su vam odgovori (dok su djeca mala) jednostavniji i sigurniji, tako će biti i vašoj djeci.
I život je takav, cupav i dlakav. A karakter se gradi i na problemima na koje nailazis.
Ne živimo ni u Afganistanu, ni u Iranu. Prema tome izvan obitelji, dakle u školi, javnim ustanovama, nije tvoje dijete kao ateist duzno, bilo kome bilo sto objašnjavati. Rekla bih da je upravo obrnuto.
Najbolji način anticipacije promjena u društvu, jest da se ponasas kao da su se promjene već dogodile.
Bodulice, ja tu ne vidim nikakve probleme. Cura ti se snalazi odlično. Ja bih bila ponosna na nju.
Bodulice, bravo za kcer!
ma sto puta bravo.
i znas sto mene posebno ratuzuje, 1986. (dakle u mracno i svkakvo doba bla bla bla) u mojoj srednjoj skoli niti jedan ucenik ne bi imao stav koje su imale te dvije djevocice. svi smo bili poput tvoje kceri (ok, centar zagreba, kao malo bolja skola). svi dojednoga. a znamo i zasto. tako su nas odgajali i tadasnji profesori, roditelji su se takodjer nekako koprcali sa posljedicama sekusalne revolucije i neoliberalizmom i sve u svemu tolerancija je bila 100 puta veca nego do sad. meni je pretuzno sto ta profesorica nije zesce stala na stranu tvoje kceri.
bodulice svaka čast kćeri i tebi što si ju tako lijepo odgojila. Veliki Bravo!
I bodulica kao sto vidiš, druge dvije prijateljice su pozvale tvoju kćer na proslavu.
Jer ne određuje ni vjera ni ateizam karakter i kvalitetu ljudi. Upravo obrnuto.
Karakter i kvaliteta čovjeka određuje kako će vjeru živjeti.
Vidim da se mnogi ovdje boje da će im djeca biti iskljucena iz društva prijatelja, ako se deklariraju kao ateisti. Prestrasno to zvuči, te ako je tome često tako, a nadam se i vjerujem da nije, onda naše društvo ima zaista ozbiljne probleme, ozbiljnije i teze od ekonomske krize i nezaposlenosti.
Ne znam za ovo ono ruku u vatru, ali bih rekla da ipak nije tako. Ipak su prošla vremena od pred 20 godina kad su se pitala tipa na razgovorima za posao o nacionalnosti i vjeri (jedna moja bliska osoba je to doživjela, pitanje za intervju za posao je bilo je li ide redovito u crkvu, a posao nije imao blage s crkvom). Mislim da je taj dio nekako... odrađuje se u blagim trvenjima na način "serijala", tipa kad se obavljaju sakramenti, kad se djeca po ulasku u sustav svrstavaju po liniji ideš-ne ideš na vjeronauk, vjeruješ-ne vjeruješ u Boga i slično. Ono, nadam se, ali na svojoj koži to nisam još prošla.
Ja nekako tumačim te ustave demokratskih zemalja, koje imaju u sebi postavku "freedom of religion", da to uključuje i "freedom from religion", i tako se zasad ponašam jer je sredina takva da je to OK. Po prirodi nisam hrabra niti ice breaker i da me pred 20 godina pitalo idem li u Crkvu, da se to mene pita, biće bi rekla da, svakako.
Posljednje uređivanje od ina33 : 12.09.2012. at 09:30
seni, ja se iskreno nadam da nije tako, ali vidjela sam kako moje dijete/djeca jako teško podnose isključenost jer su izrazito socijalni tipovi i pomalo me strah i te vrste isključivanja.
a ne bih željela ići linijom manjeg otpora i upisat ih na vjeronauk kako rade mnogi.
Nikakvo isljučivanje od strane vršnjaka po toj osnovi nisu moja djeca osjetila (ne znači da neka druga negdje nisu). Stariji je osjetio primjerice, isključivanje po marendi pa ne dolazi više u obzir da ponese pitu zeljanicu ili voće u školu.
pa meni se cini, a vertex evo potvrduje, da se roditelji vise naprosto teoretski boje, ali nekako u praxi mislim da se to danas kako ina kaze ipak promjenilo.
vertex
He he he... isto! Čak nije bila u pitanju marenda nego način kako je bila umotana - morali smo nabaviti kutiju jer je imaju i svi ostali!
Val - da li twinsi lakše podnose ta društvena previranja? Jesu li možda malo više pošteđeni ili je svejedno?
Meni se ne čini da se roditelji baš boje, čini mi se da idu linijom manjeg otpora, priklanjaju većini i plutaju niz struju. Tako je lakše. Što se tiče straha - nema tu baš nekog razloga...Uostalom, JA se sjećam iz svog vrtića (kad su još bile drugarice i kad su se stvari tretirale bitno drugačije) da su neke klinke znale napadati druge po pitanju (ne)vjerovanja, a još smo živjeli u debelom komunizmu. Nema to veze... Točno je ono što si rekla u nekom prije postu - vjera te ne određuje, ali karakter da.pa meni se cini, a vertex evo potvrduje, da se roditelji vise naprosto teoretski boje, ali nekako u praxi mislim da se to danas kako ina kaze ipak promjenilo.
vertex
ovo je seni odlično rekla. i to je i moj stav. i sretna sam što sam se sama toga držala, jer ponekad mi se znalo zamjerati što opterećujem dijeten s nekim stvarima, što ona za svoje godine previše toga zna itd (recimo zna tko je rosa parks). mi smo uglavnom svo objašnjavanje imali negdje kad je ona imala šest godina, znači tu godinu pred školu. puno toga ona već zna, kao dio opće kulture, ali zna i stavove roditelja. i ne samo vezano za religiju, nego i uopće.
ove godine je jako postala senzibilizirana za LGBT populaciju jer smo kroz moj aktivizam upoznali mnogo lgbt osoba, postala je bliska i s transrodnom osobom. i u školi je postala njihova "zagovarateljica".
i još nešto sam primijetila, kako je vremenom postala senzibilizirana za određene situacije. recimo jedna njena bliska prijateljica je velika vjernica, a ujedno joj mama boluje od zloćudne bolesti i svako veče se cijela obitelj zajedno moli za majčino ozdravljenje, nedjeljom i drugim danima se obavezno ide na misu. moja se mise užasavala jer je jednom bila s rođakom pa joj je bilo dosadno (njene riječi), a sad je za ljubav te curice (jer je kod nje spavala) otišla na misu. shvatila je valjda da ovoj vjera puno znači, da je delikatna situacija koja ne prijeti konkretno njenom integritetu i identitetu. a i mi kao roditelji nismo imali problema, jer to je ono čemu je prije svega učimo - empatičnosti i feminističkoj solidarnosti.
moja kao jedinica također teško podnosi isključenost i vidim da će uvijek prije ona popustiti, ispričati se i sl. da bi se igra s nekom curicom nastavila. podnosila je svakakve... "psine" drugih curica, samo da bi se te curice i dalje s njom igrale. ali ovaj (nevjernički) dio nekako shvaća valjda kao dio svoje osobnosti, pa njega ne dovodi u pitanje niti ga sakriva (barem to nismo primijetili). a ovo što je popustljiva - sad kad smo to primijetili - radimo s njom na tome.
pa njima je, utoliko, lakše što se onda on igra sa sekama. ali nisam primjetila da zbog toga lakše podnose isključivanje. ustvari, ne podnose ga nikako.
Meni se cini da je i kod nas kao kod vertex marenda veca stvar od vjeronauka. Vec par dana me ovaj najmladji nagovara da mu dozvolim skolsku marendu, ali nema ni teoretske šanse za tako nesto. Takodjer, voce i povrce isto ne prolazi dobro kod ostatka populacije. Morat cu poraditi na tome ove godine, malo mi je to krenulo na zivce.
Inace, ja sam odustala od pokusaja sistematizacije objasnjenja o vjeri i religiji opcenito. Slavim sve sta mi se slavi. Ukljucujuci Bozic, Novu godinu, Uskrs, Noc vještica, solsticije i evkinocije... Dva starija idu na vjeronauk, jerbo je njiov religijski odgoj pod ingerencijom cace im. Ovi mladji nece. Bas me zanima u koju vrstu ce se svi skupa izroditi s takvim debelim odmakom od dosljednosti i jednog puta.
marta, kako religijski (odnosno ne-religijski) odgoj štima kod vas ? da li unosi zabunu kod djece ?
pitam jer je kod nas slična situacija - mm je vjernik, ja nisam. klinci su na mali, i još im nismo počeli objašnjavati
tko je/što je bog, vjera itd itd. ne prakticiramo vjeru, nego, kao i vi - slavimo sve odreda.
ne govorimo im u šta bi (odnosno ne bi) trebali vjerovati - ustvari, uopće im ne spominjemo vjeru kao nešto važno.
Da se konačno i ja uključim.
Mislim da je baš ovo moj problem - nisam sigurna u sebe.
Znam i zašto, odgojila me baka katolkinja i odrasla sam u katoličkoj obitelji u kojoj smo svaku nedjelju išli u crkvu.
Ja danas sigurno znam da crkvu, kao instituciju, ne prihvaćam i zgražaju me stavovi i istupi pojedinaca iz te institucije (netko je lijepo rekao, korporacije).
Ali u meni je i dalje ostalo vjerovanje u Boga i teško mi je prihvatiti da Bog ne postoji.
Mislim da bi mi život bez vjere u Boga bio pretežak i nekako beznadan i besmislen. Ako me razumijete
Kad me moja cura pitala gdje idemo kad umremo, ja sam joj ko iz topa odgovorila da idemo na nebo.
Pa se dalje raspitivala hoćemo li i tamo biti svi zajedno, možemo li na nebu napraviti istu kuću kakvu sad imamo, hoće li ona biti stara ili ovako mala kad bude na nebu... Puno teških pitanja
Posebno teških za mene s nejasnim stavom u mojoj glavi.
Brine me da ne zbunim i djecu, jer se sama osjećam zbunjeno.
Uz to, muči me i vjeronauk.
Ne samo onaj u školi, nego i onaj u crkvi.
Ne želim da na njega idu, a bojim se da ćemo to teško izbjeći u našoj maloj katoličkoj zajednici.
I nije meni nikakav problem u odlasku na vjeronauk i učenju o kršćanstvu, već u tome što uopće ne mogu reći da tamo neće čuti ništa loše
i mene zanima
val, ja sam imala iste dileme kao i ti, i topik sam otvorila, ali na kraju se ispostavilo da je taj strah ovako i onako tu - nikad ne znaš radi čega bi ih mogli odbaciti i zahebavati
ako su oni izrazito socijalni tipovi, znači da su do škole već stekli dobre vještine po tom pitanju, kao i sigurnost, pa se ne "isplati" radi tvog straha upisivati djecu na nešto što se protivi tvojim uvjerenjima. upišeš ga na vjeronauk, a njemu se smiju radi marende.
iako, da ne bude zabune, nije to nikako ista stvar. vjeronauk u školi je puno opsežniji problem od marende.
samo bih htjela naglasiti da se ja divim djeci kao što su emsina, od bodulice, no ne moraju biti takvih čvrstih uvjerenja, a da opet sve prođe ok. da se ne uplašite.
moj definitivno ne shvaća to što ne vjeruje u boga kao dio svoje osobnosti.
uostalom, nisam ni ja shvaćala do trenutka njegovog upisa u školu, da se ne ponavljam.
nema on blage veze i inače što je njegova osobnost još, budimo iskreni.
on ne vjeruje u boga, ne ide na vjeronauk, mi nitko ne vjerujemo u boga. i to je za njega to.
da postoji pitanje u prirodi - da li vjerujete u boga, napisao bi - ne.
al kad ga pitaju koja je tvoja najdraža molitva, onda izmišlja.
kao što izmišlja odgovor na pitanje - koja su tvoja zaduženja doma.
Zasto bi djeca bila zbunjana ako mama ne vjeruje, a tata vjeruje ili obrnuto? Pa oni ce ionako na koncu izabrati sami. Moje je da im objasnim zasto ne vjerujem ili u sto vjerujem, npr. mooozda vjerujem u boga, ali sigurno ne vjerujem u vjeronauk...
Ne posjedujem ekskluzivno pravo na istinu, mogu reci samo ono sto ja vjerujem/mislim/osjecam. Mislim da je to sasvim dovoljno. A ako su zbunjeni, pa nisu ni prvi ni zadnji koji ce bit necim zbunjeni u zivotu.
potpisujem martu u posljednjem postu.
mm je vjerski odgajan i imao je mogućnost odgajati naše dijete u vjeri. nije htio, a s vremenom je iz vjernika prešao u ateiste. ono što u vjeri nije dobro (posebice za dijete), to mi on, koji je tako odrastao, znao bez nepotrebnog uljepšavanja objasniti.
ma na vjeronauk ih sigurno neću upisivati, ne želimo ni mm ni ja.
samo mene muče ta objašnjenja i poziv na toleranciju koja ne garantira toleranciju i s druge strane.
no, kakogod, nadam se da će imat razumnu učiteljicu koja će, po tom pitanju, razred dobro usmjeravat.
Pravila pisanja postova
