slušam danas razgovor u parku... dvije mame pričaju o odnosu djece i pasa koje sreću u prolazu i jedna mama će: bolje da ima strah nego da ga nema. Srce me zaboljelo. Pa zar nije lakše objasniti, naučiti, pokazati primjerom nego razvijati strahove, možda i na razini života.
I druga mama u parku neki dan, ima curicu par tjedana stariju, diže ju da puzi po drvenoj kućici, ne da joj da mrdne dalje od njenih ruku i kaže mi: vi svoju puštate, ja svojoj ne vjerujem! Kakav temelj odnosa!
Pa teta čuvalica jednog dečka iz susjedstva: vidi, vidi, počeli su i Cigani svoju djecu voditi u parkove. Pa ne'k ih vode što više, nek' se što više, što bolje i što prije asimiliraju (iako ne volim taj izraz, ali ne nalazim drugi), to će i njima s nama i nama s njima biti lakše i ugodnije, odvratim. A ne, kaže, oni nek' idu negdje drugdje.
Pa jedan tata od pred par tjedana, mali sjedi na toboganu, ima 3-4 godine i recitira Oče naš. A tata puca od ponosa, druga mama sluša i plješće kako on to tako mali a već zna molitvu. A mene tuga hvata od silne forme bez sadržaja koja je prožela tu molitvu.
I dok se nas dvoje jako trudimo uvažiti sve signale koja nam Smjehuljica šalje, ne bi li ta njena čistoća, spontanost i otvorenost što dulje bili dio nje, svaki put se rastužim kad čujem neku negativno afirmiranu rečenicu, neku zabranu bez pojašnjenja, nepoticanje, pa čak i prekomjernu pohvalu i svo vrijeme se pitam, koliko na ovaj svijet dolazimo "predefinirani", a koliko nas oblikuje obitelj, okolina, škola, posao, tv, religiozni klub čiji je netko član. I kakav bi svijet bio bez tih "ograničenja".