yours in free thought (ireligiozni topic)

[ina33]

meni se cini da djeci najvise pomaze onaj odgovor iz kojeg zraci roditeljsko uvjerenje i smirenost.
dakle ako vjerujes u nebo i to te smiruje takvo ce objasnjenje u vecini slucajeva smiriti i dijete.

ako objasnjavas ovako kao ina ili summer i ta smirenost tog objasnjenja se prenosi na djecu.
dakle ako emocionalno nemas problema s tim da ces nakon smrti naprosto nestati, taj stav i djetetu dode pod normalno. ali je to naravno proces.

naravno da se djeca u nekoj dobi intenzivno zanimaju za ta pitanja, odnosno imaju intenzivne strahove vezane za smrt, neka nepostojeca bica, mrak u sobi...itd

moj je dojam da im mi odrasli/roditelji u tim nekim pitanjima koja svojom kompleksnoscu nadilaze njihovo i kognitivno i emocionalno poimanje, sluzimo ne samo kao izvor objasnjenja prilagoden njihovoj dobi, nego prvenstveno kao orjentir u smislu kako se mi emocionalno i ponasajuce nosimo sa kompleksim/teskim stvarima, pojavama, situacijama. (isto tako i sa lijepim i divnim stvarima u zivotu)

Upravo to. A propos vertex i "bit ćemo uvijek skupa, ne brini" - to je izvedivo i u religioznom i u ireligioznom, a njima jednako apstraktno (hoćemo li bit skupa u srcu njenom ili na nebu). Ono - nije im to toliko važno, oni kupe ono naše. Strah od smrti je jedan legitiman strah, umiru i djeca, tragedije se događaju, a stvari sve mi, djeca i odrasli, prerađujemo kako se događaju - mojoj je, recimo, bila katastrofa smrt W. Houston - jer sam slučajno rekla, "ajme, šteta, super je bila, stara ko i ja" i onda smo milijun puta prošli zašto je umrla (pila alkohol i tablete, a vidi i mene da popijem i alkohola i tableta ), pa razgovor o mjeri itd.

Od straha od smrti, više me brine da joj ne prenesem strah od bolesti i boli ... a tu si ipak teže mogu pomoći (jer je to moj the strah), ali se trudim.