 |
|||
Molim da mi netko pošalje pp kad se prestanete prepucavati.
Rado bi tada pratila i sudjelovala. Ovo mi je nepotrebno i suvišno. Od toga bježim u RL. I vjerujem da nisam jedina.
Hvala
.....
Hm... zapravo, zgodno je za vidjeti tko tu kome ne da disati.
Ma znam da svi ti običaji nemaju direktnu vezu s vjerom već je većina njih preuzeta iz starih poganskih običaja, ali u RL su svi ti simboli ipak dobili i vjersku konotaciju.marta prvotno napisa
Moji su kao mali dobili i minijaturne jaslice od prabake i dozvoljavali smo im da ih postavljaju pod bor i igraju se s njima kao i s bilo kojom drugom igračkom u kući. Dobro, oni su još tome dodavali figurice raznih pokemona ili već čega su se u to vrijeme igrali, a bilo je tu i onih malih autića i ostale menažerije koju su nalazili po kući.
Kažem, ja nemam problem s tim, ali sam doživjela da me se proglašava licemjernom jer uzimam ono što mi paše, a zanemarujem samu bit tih datuma. I stoga me je zanimalo kako je to u ostalim ireligioznim obiteljima.
Vidim da nisam jedina pa mi je ipak u jednu ruku lakše.
Drago mi je da je topic tu, iako sam odlučila uopće se ne uvlačiti u rasprave na relaciji vjernik/nevjernik (mada sam na par izjava zasoptala, ali....); poslije mpo-a i evolucijskih majmuna, jednostavno sam umorna. Ako postoji potreba za takvom raspravom, mislim da treba otvoriti temu suživota, razumijevanja, ekumenizma, whatever. Ili temu o (ne)potrebnom vjeronauku u školama. Kao što se nisam imala potrebe javiti na književnu recenziju ateističke knjige na Odgoju u duhu vjere, ne vidim koji je smisao seciranja "ateističkih" stavova ovdje. Ovo je ireligiozan topic i ovu sam temu shvatila kao razmjenu iskustva ljudi koji se u svakodnevnom životu, odgoju i obrazovanju susreću s prezentacijom života i obitelji u skladu s vjerskim uvjerenjima (barem deklarativne) većine i mjesto podrške. Ili sam totalno profulala bit?
Više mi je to u stilu ove scene iz Malog mistahttp://www.youtube.com/watch?v=E8O2WoUBIec
Tnx za link! Dobra stara Borbena polnoćka. Sjetila sam se onog besmrtnog dijaloga Bepine i Luigija kad se u Crkvi čula Internacionala: "A ča ovo oće reć, Luigi? Oli se i naš župnik upisa u Partiju?", "Bravo, Bepina! Svaki dan greš pametnija!"
Fali mi Smoje... mogu samo maštati s kojim bi guštom i žalcem "skinuo mudante" nekim kreaturama na današnjoj političkoj sceni (ajme da mi je pročitati Smojinu Baladu o Kerumu.... uhh
ne znam hoće li biti utješno za tvoje dijete (možda je prerano), tebe ili neku sugovornicu, ali meni ovaj isječak jako puno znači i ispunjava me nekom mirnoćom (iako sam početak teksta ne zvuči obećavajuće
video
We are going to die, and that makes us the lucky ones. Most people are never going to die because they are never going to be born. The potential people who could have been here in my place but who will in fact never see the light of day outnumber the sand grains of Sahara. Certainly those unborn ghosts include greater poets than Keats, scientists greater than Newton. We know this because the set of possible people allowed by our DNA so massively outnumbers the set of actual people. In the teeth of these stupefying odds it is you and I, in our ordinariness, that are here. --
Richard Dawkins
link
U mojoj sredini nema TBF-a.
Hocu reci, ovdje je uobicajeno da su ljudi razlicite vjere i ne vidim nekih ocitih problema s tim. Mislim da je puno vise luterana nego katolika, imamo podosta metodista, nesto baptista, podosta muslimana, prezbiterijance i vjerojatno jos raznih drugih vjerskih zajednica. Jos uvijek svako toliko naucim nesto novo kad vidim neku (novu) crkvu.
No ono sto je slabo legitimno, tj. sto jako tesko prolazi je nevjernistvo/ateizam/ireligioznost/kako god. Ono, sve je u najboljem redu kad se slozis da ce nekome/necemu pomoci bog, bilo koji bog. Sve krece nizbrdo u trenutku kad kazes da u boga ne vjerujes. Bilo kojeg.
Sad to zvuci jako pojednostavljeno, ali recimo da je stvarno tako. Radim s ljudima i barem pet-deset puta mjesecno netko uzivo ili preko telefona zapocne polemiku o vjeri/bogu, ili kao pozdrav, na sto ne reagiram, ili kao prodiku, tj. nekakvo cudno polu-predavanje. Na to reagiram, ali tako da ljubazno kazem da u boga ne vjerujem. I onda, bez zezancije, ispada da se nedolicno ponasam (na radnom mjestu, ili opcenito).
Sto se licemjerja tice, ako je to sve skupa licemjerje, kao licemjer sam se vec odredila. Kitimo bor podosta prije katolickog Bozica, a raskitimo ga kad nam dodje, svakako puno nakon pravoslavnog. Farbamo jaja i vjesamo ih na grane, ali kao i marta, slazemo tikve za Halloween, a pocela sam i peci purana za Thanksgiving. Ono, kud svi Turci, pardon Ameri, tu i mali Mujo. Fora mi je sve to skupa, a nevezano uz vjeru. Ne vjesam zastave za praznike, ali gledam vatromet za 4th of July. Cak smo i pucketali jedne godine, a bili smo i na prigodnim slavljenjima solsticija uz rijeku, s raznim nazovimo ih alternativcima.
Sve mi je to super. Uzivam uzeti od svega po malo.
Dragi moji ireligiozni, a i oni religiozni
!!! (usput, odlična podjela, jer izraz ireligiozni se ograđuje od religije, a ne i od vjere, tj. ostavlja slobodu osobnog vjerovanja u nešto, a odriče se religijskih dogmi)....odlična tema
Htjedoh podijeliti misli s vama, u vezi djece i vjeronauka...kod nas, ireligioznih..
Imala sam straaaašne dileme što učiniti, u želji da svoje dijete zaštitim od svih poznatih i nepoznatih unaprijed predvidljivih poteškoća.Onda stadoh na loptu!Upitala sam se što/tko sam ja?Kako razmišljam?U što vjerujem?Iza čega stojim?Čemu želim naučiti svoje dijete?Kako ga odgojiti?
Kad sam sebi iskreno odgovorila na sva ta pitanja, za mene dileme nije bilo..
Jer...
Dijete odgajam da misli svojom glavom, da pita, propituje, da prihvaća različitost kao bogatstvo, da različitost potiče i cijeni, da poštuje druga ljudska bića, da ne dijeli ljude prema bilo kojim diskriminirajućim kriterijima..Shvatila sam da moje dijete odgajam ja, te da mu mogu prenijet ono što jesam, a njegovo je da to propituje, usvoji ili odbaci...I da ga nisam učila licemjerstvu, te da se dosljedno tome trebam ponašati..
Ne mogu mu ponuditi nešto iza čega ne stojim, to nisam ja.Mogu mu ponuditi izbor!To sam i učinila!A djeca, djeca su toliko svjetlosnih godina iznad odraslih, i toliko pametna i sposobna shvatiti da je to nemoguće prepričat, trebalo bi doživjet!
Ispričah svojim predškolcima sve o školi i o predmetima i o tome što je obavezno a što izborno i upitah žele li ići na izborni predmet vjeronauk (Na "mama što je vjeronauk?", odgovorih, predmet gdje se uči o jednoj religiji tj jednom načinu vjerovanja i štovanja Boga-djeca su već odprije znala da neki ljudi vjeruju u Boga, neki ne, i da mu se različito mole i tako).Moja djeca su odlučila da žele krenuti na vjeronauk da vide "što je to"..I tako je i bilo, krenuli i išli cijeli prvi razred...Pri upisu u drugi sam ponovila pitanje žele li se opet upisati ili ne, od tada na vjeronauk ne idu, da su rekli da, išli bi..
Ja znam da brojni ljudi misle da je to teži put za djecu, da se izdvajaju od okoline i sve to, ali kao i za sva druga "izdvajanja" i gaženje neutabanim stazama, put jest teži, ali se isplati..Uostalom, zašto bi mene ili moje dijete neko prihvaćao samo zato što sam npr katolik, a odbacivao ako nisam?Takav prijatelj i takvo prihvaćanje mi ne treba jer je uvjetno i neiskreno!! Oni ljudi koji me prihvate kakva jesam, prihvatili su me zaista, i na njih se mogu oslonit i u njih pouzdat..
Mislim da svi ireligiozni koji upisuju svoje dijete na vjeronauk svojom odlukom baziranom na strahu, nemaju pravo ništa reći protiv ukidanja školskog vjeronauka i sl jer to svojim postupkom podržavaju, a u najmanju ruku bi htjeli da taj težak posao neko drugi obavi, što je u osnovi licemjerno..
I za kraj bih pripomenula kako me uvijek osupnu komentari vjernika o ateističkoj isključivosti, dok s druge strane ne znam nijednog vjernika koji je svom prvašiću pružio izbor pohađanja-nepohađanja vjeronauka!!
logicno, mentalitet je ostao isti samo se ime vjere promijenilo. ljudima treba nesto cega ce se bojati, nesto sto ce obozavati i nesto oko cega ce se moci osjecati mocno okruzen istomisljenicima. razlicitost i drugacije misljenje nisu pozeljni. razmisljanje svojom glavom ili apsolutno prihvacanje neceg sto ti je servirano kao apsolutna istina. nekad tito danas crkva, obrazac ponasanja identican. rezanje na one koji ne misle ko ti, sumnjicavost prema razlicitima, upiranje prstom i osudjivanje razlicitih.
druga vjere (ili nevjera), druga boja koze, razlicita seksualnost, razlicita frizura, tetoviranost... sve je dobrodoslo kao razlog za prozivanje i upiranje prstom. po potrebi neistomisljenike se i napada (cak i kad je u igri ljubav prema razlicitom nogometnom klubu). tako se stvaraju klinci koji ce ubiti nekog novog luku ritza
Isto ovako i kod nas, ali to je ono totalno dječja i normalna klasika za odrastanje, sjećam se toga kod sebe, sjećam se toga kako su prolazile moje nećakinje vjernice. Bottomline koji, po meni, ostaje, je da djeca u trenu kad se suočavaju s tim žele da ostane baš sve isto kao što je - mama i tata živi i tu i sve isto. Tj.... ne pruža im (veliku) utjehu to ako će biti negdje na nekom drugom mjestu, ako kao djeca umru imati krila itd. (sjećam se kako su se djeca od prijatelja s time suočavala, pa je jedan iz "miješane" obitelji (mama i tata su jedan vjeruje onako... više tradicijski, a drugi ne) na to da će dobit krila ako umre kao dijete rekao - ali, ja ne želim imat krila i bit na nebu, ja želim bit isti kao sad!!!"), ako ja umrem prije nje da joj kažem da ćemo se srest na nebu, nekako mi se čini da je to njima preslabo i apstraktno, kategorija šbbkbb, tj. da je to jednako kao i ono što ja kažem - žvijet ću u tvom srcu i moći ćeš me dozvati uvijek. Ono... nema tu neke suštinske razlike, a strah od smrti imaju svi ljudi, on je normalan... i moguće je sve to prihvatiti i bez vjere u nebo, svakako će neko drugo sutra uvijek doći. Moju utješi kad joj kažem da će to bit kad ja budem stara baka koja će joj ić' na živce, a ona će imat svoju dječicu već (ono... nadam se, of kors, moj veliki strah je da ću riknut prerano za nju). Naravski, možda je to moja ateistička racionalizacija, ali koristi svrsi.
Vezano za svetkovine - ja sam stila - daj mi svetkovinu i ja svetkujem (od bundeva, do noći vještica, pa do vjerskih blagdana koju su meni više tradicija), jedino se ne bi sa solsticijima pačala, ne vidim se u tom "new age" điru... ali ako je dobra ekipa, why not.
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 07:19
u jednom razgovoru s jednim frendom (ne ide na mise/crkvu....) kada sam rekla da naša djeca neće ići na vjeronauk u školi (tada smo još imali opciju vjeronauka u crkvi) dobila sam pljusku riječima da ja svojoj djeci ne dajem izbor. kada sam upitala kakav je izbor imalo njegovo dijete koje je po deafultu upisano na vjeronauk odgovora nije bilo.
ova tvoja ideja mi se jako sviđa-ponudit izbor. ono što mene brine, za slučaj da se odlučimo pružiti im taj izbor i oni se odluče za vjeronauk, kad krenu sa pitanjima-ja njima ne znam dati odgovor. mislim, poznam ja materiju, ali moje osobno mišljenje je daleko od vjeronaučnog učenja i samim time bih ih zbunila. najviše zato se i držimo ideje da na vjeronauk ne idu.
Anin, bas si lijepo sve napisala, i bas si mudro postupila. Ne znam bi li ja mogla tako, ili bi mu samo rekla, ne ides i gotovo. Nekako ga ne zelim u tako njeznoj dobi izlagati svemu i svacemu. Al mozda je ipak bolje, dati im izbor pa neka sami odluce.
Val, pa nije bitno sto ne poznajes materiju, ti ces im reci svoje, vjerouciteljica svoje pa nek odluce sami.
Sjecas li se filma Kontakt? Jodie Foster im nije bila dobra za odlazak u svemir kao predstavnik Zemlje bas zato sto nije vjerovala.
Mi smo svoju djecu pitali. Rekli su da žele ići. Koliko je to bila njihova autonomna odluka, teško mi je procijeniti. Već sam ranije napisala da smo mm i ja unaprijed dogovorili da djeca mogu odustati u bilo kom trenutku - ako im bude preteško, ako shvate da im se to ne sviđa... kako god. Eto, već šestu i petu godinu kažu da bi išli. Ne pridaju tome ovakvu emotivnu komponentu kao mi odrasli. Njima je vjeronauk samo izborni predmet, kao informatika i slično. Tek kasnije će vjerojatno drugačije razmišljati o svemu, ali mogućnost izbora im ostaje. Nikada ih ne bi prisiljavali. Tako da je vjeronauk slučajno ispao jedna od stvari o kojoj su djeca mogla odlučiti. Ne čini mi se da su zbunjeni bilo čime. Oni znaju da mama doma čita literaturu drugih kultura, znaju što je npr. feng shui, ponekad sa mnom vježbaju yogu i slično. Dileme vjerojatno dolaze kasnije, s odrastanjem. Kako će se na kraju formirati - nemam pojma niti je to moja odluka (ili moja briga
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.09.2012. at 08:22
Ja zapravo ne mogu tješit dijete da se umre kad si jako star, jer imam jako bolesnog mladog člana obitelji i moguća smrt je postala već pitanje i tema.
Možda je točno ovo što ina kaže, da neki pravi scenarij događanja poslije smrti ne bi tu pomogao i da je ta tjeskoba odraz želje da sve uvijek ostane isto. Ipak slutim da bi mu bilo olakšanje čuti: bit ćemo opet skupa, ne brini.
Sad sam se sjetila svoje svekrve kojoj su govorili da će je mama gledat s neba kad umre, a ona se toga užasavala, da joj mama sve zna i stalno je gleda
Ja se nisam osvrtala na vjerski aspekt nego na sam pojam vjere i vjerovanja, nije bitno sto.
Kada u nesto vjerujes materijalni dokaz nije prisutan i tocka.
vertex, i ja sam kazem da cemo najvjerojatnije umrijeti stari
nisam isla s opisom u detalje, ali rekla sam da umiru i jako bolesni i oni koji dozive neke nesrece
moji eto srecom jos nisu dozivjeli smrt bliznjega pa da im ta tema postane aktualnija, pa smo se mogli zadovoljiti nekim uopcenim stvarima
we'll cross that bridge when we get there, nadam se ne skoro
a za svekrvu
evo mi smo jucer (bila nam je godisnjica braka) docekali i pitanje o crkvenom vjencanju
kad smo rekli da smo se vjencali, rekao je znam, isli ste u crkvu, jer smo bili s njim na par vjencanja
pa smo rekli da nismo, da smo se vjencali kod maticara, podsjetili ga na zgradu
i rekli da se u crkvi vjencavaju oni koji vjeruju u boga, a ja i tata ne vjerujemo
ostalo je na tome (mada je on par puta nakon posjeta crkvama izjavljivao da vjeruje u boga
meni se cini da djeci najvise pomaze onaj odgovor iz kojeg zraci roditeljsko uvjerenje i smirenost.
dakle ako vjerujes u nebo i to te smiruje takvo ce objasnjenje u vecini slucajeva smiriti i dijete.
ako objasnjavas ovako kao ina ili summer i ta smirenost tog objasnjenja se prenosi na djecu.
dakle ako emocionalno nemas problema s tim da ces nakon smrti naprosto nestati, taj stav i djetetu dode pod normalno. ali je to naravno proces.
naravno da se djeca u nekoj dobi intenzivno zanimaju za ta pitanja, odnosno imaju intenzivne strahove vezane za smrt, neka nepostojeca bica, mrak u sobi...itd
moj je dojam da im mi odrasli/roditelji u tim nekim pitanjima koja svojom kompleksnoscu nadilaze njihovo i kognitivno i emocionalno poimanje, sluzimo ne samo kao izvor objasnjenja prilagoden njihovoj dobi, nego prvenstveno kao orjentir u smislu kako se mi emocionalno i ponasajuce nosimo sa kompleksim/teskim stvarima, pojavama, situacijama. (isto tako i sa lijepim i divnim stvarima u zivotu)
Posljednje uređivanje od seni : 14.09.2012. at 10:28
kod mene još traje
kod mene ce tek poceti. jos sam premlada.
Ne znam, seni, mislim da nije tako. Ja sam D. sa velikom i apsolutnom sigurnošću prenosila poruku da u mraku u sobi nema ništa strašno, a on i danas želi svjetlo u hodniku..
Isto tako, smrti se praktički ne bojim, više mi je intrigantna. Ok, imam malo tremu.
Ma nema tu nekog rješenja. To je njegov strah iz kojeg će on morati izrasti. Jedina sigurnost koju imam je da nas ne čeka ništa loše kad umremo. On, nažalost, želi dokaze za tu tvrdnju.
Upravo to. A propos vertex i "bit ćemo uvijek skupa, ne brini" - to je izvedivo i u religioznom i u ireligioznom, a njima jednako apstraktno (hoćemo li bit skupa u srcu njenom ili na nebu). Ono - nije im to toliko važno, oni kupe ono naše. Strah od smrti je jedan legitiman strah, umiru i djeca, tragedije se događaju, a stvari sve mi, djeca i odrasli, prerađujemo kako se događaju - mojoj je, recimo, bila katastrofa smrt W. Houston - jer sam slučajno rekla, "ajme, šteta, super je bila, stara ko i ja" i onda smo milijun puta prošli zašto je umrla (pila alkohol i tablete, a vidi i mene da popijem i alkohola i tableta
Od straha od smrti, više me brine da joj ne prenesem strah od bolesti i boli ... a tu si ipak teže mogu pomoći (jer je to moj the strah), ali se trudim.
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 10:42
Ima ona neka dalmatinska, stila ćerce moja, umiru i kralji i bani, pa se tako vraćamo na Krug života - jedni jedu druge, jedni umiru, jedni se rađaju, ništa nije vječno, svi tako i sve tako, dragi ljudi žive u sjećanjima/srcima drugih.
Meni je ovo isto jako važno (koliko se mogu "objektivno" procijeniti).
Uh, ne kužite vi mog D. uopće
Di bi bilo isto u srcu skupa ili konkretno skupa u nekom drugom svijetu? Ovo prvo je apstraktno, ovo drugo upće nije. To je smjer u kojem idu njegova pitanja: hoću ja tebe opet vidjet? i slično.
Odgovor o krugu života ne donosi utjehu, to vam ja govorim, on ne bi da to bude tako, nego bi da se negdje nađemo kad umremo, i on bi da mu ja potvrdim da će tako biti.
I ne kažem da mi možete dati rješenje, ne možete. On će s vremenom naći način kako se nositi s idejom o smrti, i vjerojatno će mu biti od pomoći to što smo i muž i ja relativno kul po tom pitanju.
vertex, pa ne mislim ja da to ide tako da ti njemu kazes svoje i on sav sretan odleprsa. djeca su prepametna za tako nesto.
kad je moja cura bila u toj fazi to je trajalo, te smo puno, puno puta o tome razgovarali. svrha razgovora nije da dijete preuzme tvoj stav 100%, nego da se nauci s strahom
suociti i nositi.
s druge strane svaki covjek je specifican i ima neke svoje strahove, kao npr. mrak u sobi, koji naprosto ostane.
Ma nema tu nekog rješenja. To je njegov strah iz kojeg će on morati izrasti. Jedina sigurnost koju imam je da nas ne čeka ništa loše kad umremo. On, nažalost, želi dokaze za tu tvrdnju.
s ovim se slazem. to je naprosto to. zivot. rast. razvoj. niti mi mozemo umjesto njih izrasti, niti bi bilo dobro da to radimo, cak kad bi i mogli.
Posljednje uređivanje od seni : 14.09.2012. at 10:55
Ma da, u pravu si, a i iz prvog posta se moglo skužit da to želiš reći, nego sam ja koncentrirana na njegovu akutnu muku, a evo i sama sebi odgovaram da će to biti stvar na duge staze. Ali bilo bi lijepo moći dijete utješiti, eto to bi ja, a ne mere.
ili sto bi rekao grafit, i carevi i kralji mogu krepat, samo Hajduk zivi vjecnomene u djetinjstvu utjesilo kad mi je mama rekla da ce baka i dida umrit tek kad ja budem stara ko moje rodice (12 godina starije), to mi je djelovalo strasno daleko. A odonda su prosle bar 24 godine i jedna baka se jos drzi
Al jedan stari dida je umra kad sam bila tako manja, i to u snu, i odtada pa nadalje me dugo mucilo kad bi navecer legla hocu li se ujutro probudit, a uz to me i mucilo uzaludno nastojanje da zapamtim na kojem sam boku zaspala ne bi li ujutro otkrila okrecem li se o snu.
Zalosno je, sto moji poslovicno sutljivi roditelji, nikad nisu o nicem ozbiljnom i vaznom s nama pricali, do svega sam morala doci sama. Nadam se da ja necu biti takva majka.
znam, znam. koliko puta bi sve bila dala da mogu njenu muku preuzeti na sebe, ali ne ide to tako.
mada interesantno mi je kako sada kad je vec 12 i pol, nekako mi to puno lakse ide. dok je bila manja, svaku njenu muku sam prozivljavala dvostruko.
Evo, ja ću ti formulirati koji bi bio moj zahtjev: izbor.
Voljela bi da postoji alternativa vjeronauku, pa da moje dijete ide na recimo etiku ili nekim sličan predmet.
A ne da preko vjeronauka, ali doslovno, luta sama po školi.
I meni je jasno zašto ti je jasan (i prihvatljiv) moj stav - šuti i trpi.
No, je li to u redu prema meni i mom djetetu?
Kad me već tako dobro razumiješ, jesi li u mojim postovima primjetila i nezadovoljstvo i tugu zbog toga jer ću morati donijeti neke, meni teške, odluke.
Jesi li to komentirala? Jesi li pokušala shvatiti kako bi se ti osjećala u nekoj slilčnoj situaciji, da si prisiljena ići protiv svojih uvjerenja samo zato da bi zaštitila svoje dijete?
Ili te moja poniznost pred većinom tako ganula da ništa drugo nije važno?
Da, već sam to spomenula.
I ja sam mojoj pričala o nebu, zatekla me. U tom trenutku mi je samo bilo važno utješiti je i uvjeriti da ne postoji razlog za strah od smrti.
A iskreno, niti ne znam bolji odgovor
Zašto ne bi imali pravo nešto reći?
Ja ni od koga ne tražim da obavi za mene težak posao, ja sam samo svjesna da moja kćer i ja same ne možemo ništa promijeniti.
Ili misliš da bi se vjeronauk stvarno vratio u crkvu (gdje mu je po mom mišljenju mjesto) da ja odbijem upisati svoje dijete i svakodnevno prosvjedujem pred školom ili šta već?
Ne znam gdje ti živiš, ali ja sam u maloj sredini gdje nemam ama baš nijednu drugu mamu s kojom bi se mogla dogovoriti da nam se djeca druže dok nisu na vjeronauku. Ili gdje bi mogla u školi tražiti, moliti ili pomoći da se organizira neka alternativa u vrijeme sata vjeronauka, jer bi ta alternativa bila samo za moje dijete.
Ali evo, ako imaš ikakav prijedlog ili rješenje za mene, kako da budem hrabrija (preko leđa svog djeteta) bit ću ti zahvalna.
Pčelice, posve te razumijem. I ja vjerujem da je trebalo ponuditi alternativu djecu. Svakako.
Ako ćemo oko ovoga... ja sam plakala, još prije rođenja svog djeteta, kad mi je nećakinja morala cvike stavit (nećakinja mi je bila moje "prvo", jer sam ja... realna kakva već jesam, zaključila da je neko sad naše potencijalne dijete koje ćemo eventulano nakon višegodišnje MPO-posvojenje sage dobit tako too long a shot, stila worldpiece, da se sad nešto za to emotivno čuvam, pa sam ono... ma ful se u nju bila zaljubila
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 11:59
Ovo mi se dopada!Ako ćemo oko ovoga... ja sam plakala, još prije rođenja svog djeteta, kad mi je nećakinja morala cvike stavit (nećakinja mi je bila moje "prvo", jer sam ja... realna kakva već jesam, zaključila da je neko sad naše potencijalne dijete koje ćemo eventulano nakon višegodišnje MPO-posvojenje sage dobit tako too long a shot, stila worldpiece, da se sad nešto za to emotivno čuvam, pa sam ono... ma ful se u nju bila zaljubila
A i ne kaže se uzalud da samo mrtvi i notorne budale nikada ne mijenjaju mišljenje, pa mi je ovo i te kako prihvatljivo.
(Offt. cvike - moj mlađi je jučer dobio prve - zadovoljan je i puca od ponosa!)
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.09.2012. at 12:02
Ošla u off - ne možeš preuzet muku, to jesu fakat njihovi "growing pains". Osim toga, to ništa ne znači - sad imaš neki kao "quick win", ali svaka osoba će to prerađivati over-and-over, o osobnosti ovisi koliko jako, koja se čak više tiče koliko je neko down-to-earth, a koliko filozofski tip, moguće je preko toga fakat faktualno prijeći... tj. spoznaja o smrtnosti ne zdrma svakoga jednako, ono, moj muž se tog trenutka niti ne sjeća (dobro, on je ovaj "penso positivo tip" i na moje pitanje je li se sjeća kako se prvi put suočio sa svojom smrtnošću, odgovorio mi je u svom stilu da još niti nije - on je tip - o tom ću mislit kad dođe na dnevni red, a poznavajući njega, neće se on niti na smrtnoj postelji puno bavit mišlju jel' danas dan D, to je za njega "neproduktivno", ali ne onako... psiho-savjet neproduktivno nego on nije tip da bi takve misli uopće "žvakao" - karakteri su različiti).
vertx. pa šta se sekiraš. ako baš s tim muku muči (moji npr ne, za sada, predaleko im sve to izgleda), pa reci malome da ćete se srest negdje među zvijezdama
o smrti - stariji svako malo priča o pok. didi (svekar), što vidim da uznemirava i supruga i svekrvu (nju do suza).
zanimljivo, ali njega smrt više intrigira nego što ga plaši. tako da nas stalno pita pa gdje je dida, da li je na groblju ili na nebu, pa kad ljudi umiru.
kako je jedno vrijeme ležao na neuropedijatriji među neizlječivo bolesnom djecom, morali smo mu
objasniti da nekada umru i djeca koja su jako jako bolesna, ne samo stari ljudi - prihvatio je.
plaši se mraka, uvijek traži da mu malo ostavimo vrata otvorena.
za sada ga ta objašnjavanja zadovoljavaju. mlađa još ništa ne pita.
Vertex, mislim da ćeš morati tu sama. Očito je da ne pali ovo "među zvijezdama" i "u srcu", a gdje ćeš sad, ako to nemaš u sebi, crtat mu slike Neba stila Dantea i Božanske komedije (imala neki prastari primjerak na talijanskom s predivnim i izuzetno sugestivnim slikama Pakla, Čistilišta, Raja itd.), probušit će te s tisuću detalja za koje nećeš imat odgovore. Reci mu ono što ti misliš i to ti je najjednostavnije, reci da neki drugačije misle i pusti ga da se nosi s time kako najbolje zna... ne znam kako drugačije možeš.
Ovo da nam se nakon smrti neće dogodit ništa loše, to te ne kužim... to mi je malo misleading, jer svi žele postojati (osim ovih umirućih/nepokretnih, ali to je tako teška slika za crtat djetetu), a smrt je konačno nepostojanje. Ali, ono, nećeš mu, of kors, u glavu stavljat slike Konačnog nepostojanja, Velikog crnila u vječnosti (to je bila neka moja koja je mene plašila u tom suočavanju i prihvaćanju) i the Grim Reapera. Pogotovo jer te u tom dijelu sad traži detalje... a ne možeš ići s onom "kao kad zaspeš/nećeš ništa osjetiti" jer vidim da ima issue i sa spavanjem. Možda da ostaneš na "a sine moj, ne znam".
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 12:16
To ti onda povlači novi niz pitanjavertx. pa šta se sekiraš. ako baš s tim muku muči (moji npr ne, za sada, predaleko im sve to izgleda), pa reci malome da ćete se srest negdje među zvijezdama
Od naše nebeske kuće i ukućana do pitanja kako će ona izgledati kad umre, hoće li biti stara baba ili ovako mala ko sad?
Ovo stara baba jer sam i ja mojoj objašnjavala da po nekom "redu" prvo umiru stariji ljudi i da ne brine jer ona ima još puno puno godina za živjeti.
Na što se naravno nadovezalo pitanje zašto je umro moj tata ako on nije bio star...
I tako, nisu ta mala djeca nimalo jednostavna
Da... ja sam mojoj rekla da umiru i djeca, ali da je to rijetko (i onda oplela malo o bolestima i potrebi čuvanja tijela, nisam si mogla pomoći).
Nikad neću zaboraviti susret Istoka i Zapada, i vjere i nevjere (s tim da meni nevjernica nema nikakve ružne konotacije, to mi je ono... kao da kažeš crnke su grozne... ono, na žalost, crne kose, nije plava ili tako nešto - i likewise vice versa), učenje engleskog u Engleskoj, a predstavnici tadašnje Juge i ostali, doba je Unverzijade. I neka rasprava kao o smrti i Bogu i šok Talijanke kako je moguće živjeti s činjenicom da je svijet nepravedan, da se neki ljudi izvlače sa nedjelima, da su moguće i tragedije koje nemaju svoj smisao u nastavku života izvan smrti, ako umre dijete.
Doduše, lako meni to divanit, ali da to proživim, ne znam je li bi živa ostala nakon toga, ono, fizički živa, zanemarimo sad filozofski kutak. I što bi tada vjerovala, to je ono "lord Jimovski" conradovski momenat, a takvih je mali milijun u životu, i unatoč svemu što prije toga mislimo ne možemo znati kako će nas to prelomit.
Po meni u ovoj fazi - ovaj svijet nema neke dublje svrhe, vlada kaos, sreća i nesreća su nešto čime ne upravljamo mi, možemo samo birat strategije za nosit se s tim, ono što imamo je ovo vrijeme na zemlji tu i sad, i, u stvari, tu mi je ideal moj muž koji to stvarno i živi. I unatoč tome /bez obzira na to - smisao si dajemo sami. Zasad mi taj stav pomaže i OK mi je. Ništa mi ne pomažu niti ona neka, što kaže neka moja... nova religija i njene utjehe (ovo vjera u pozitivu, privlačenje događaja, pozitvne vizualizacije itd.), meni to uistinu smeta - jer ne mogu se tako nadrajvat.
Djeca su jednostavna... život nije
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 12:58
Meni bome nisu, ja sam se namučila objašnjavajući i odgovarajući na svakojaka pitanjaDjeca su jednostavna... život nije
I da Ina, vjera daje smisao životu, da nas ipak, nakon svega, čeka neki bolji i pravedniji svijet bez toliko zla.
Što bi svakako bilo lijepo.
I jako je utješno vjerovati u to.
Posebno dok prolazimo neka teža životna razdoblja.
ina, ja to točno tako vidim, iliti vjerujem, da nema u smrti tj. nakon smrti ništa ružnoga. Nisam ja uvjerena u konačno nepostojanje, iako mi je i ono ok, ne plaši me. Ako te nema - nema te, šta ti ima bit loše? A ako je naša osobnost neka vrst postojanja koja nadilazi tjelesno, ona će ili nastavit postojat u nekom obliku tako da zadrži kontinuitet, ili će se pretvorit u nešto sasvim drugo što neće više imat veze s nama. Ja sam uvjerena da ni u jednom scenariju nema patnje niti nečeg što bismo osjetili kao ružno, strašno.
Zapravo mi nije palo napamet ovo što pišeš da je sama činuenica da ne postojiš možda strašna. Baš sam bedasta. Iako mislim da D. ipak ne brine to, nego on misli da ima nešto, ali ne zna što.
Posljednje uređivanje od vertex : 14.09.2012. at 13:19
Nadovezujem se na Pčelicu - sve je relativno. Tebi daje. Meni ne daje. Stvarno zadržavam svoje pravo da to nije prezentirano fact-of-the-matter stila - ono, baš sam ireligiozna, nije da imam problem s nekom konkretnom religijom, pa nisam našla neku svoju, nego ono... meni ne treba (zasad mi nije zatrebalo). I moj svijet nije ono... tužan, grozan... meni je lijep i super. Fali mi tu riječi, da sam jedna seni, ja bih to sažela, ovako niskam nizove i pokušavam se količinom objasnit
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 13:20
Hoću reći "vjera daje životu smisao" - meni je to stav, nikakav fakt. Ono, tu sam stvarno - do kraja.
Mislim da bi se kao fakt moglo reći da vjera daje životu drugačiji smisao.
Tj. meni nije ovaj svijet "grozan", niti "divan" - dijelovi su grozni, dijelovi su divni, u načelu, meni je više bolji, nego što nije, jer da nije, ne bi toliko uživala i brijala na doktore da ostanem što zravija i što dulje tu
Yes, u tome jest i poanta, the poanta - jedni tvrde da to nema smisao, drugi da ima, ali je malo drugačiji.
I da... ja ne mogu reći da vjerujem u bolje sutra, jer mi se čini da je i to iluzorno i da se povijest vrti u cirkularima, ali mi se čini da pokušavam bit na strani ovih koji djeluju za bolje sutra (ali, realno, ruku na srce, 99% ljudi na ovom planetu to misli i nije uzalud nastala ona poslovica o "dobrim namjerama").... tj. razlikujemo se u viziji što je "bolje sutra", a vjerojatno i u metodologiji postignuća "boljeg sutra".
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 13:30
Btw, da se vratim na Pčelicu i odmaknem istovremeno od nje, Krizmanićka je u jednoj od svojih knjiga, mislim Tkanju života...kao matter-of fact napisala da se vjernici lakše nose s krizama. Biste li to "potpisali"? Moj odgovor je više na tragu da da po sebi sudi, a ne po znanstvenim radovima ili na temelju svojih znanstvenih radova.
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 13:39
e bas ovako i ja razmisljam, svidja mi se kako si to napisala
Tj. ja mislim da se svi ljudi istim strategijam služe, samo drugim alatima ili nečim što drugačije nazivaju, a u suštini svojoj je isto, vjernici Poniznost, odn. "Neka bude volja Tvoja", i ono o misterioznim putovima, tipa ne moraš sve znati i Providnost, a nevjernici sa "Bit će sve dobro" "Izdržat ću ja to" "Bit će kako bude" "S time ne mogu upuravljati " -tj odrađuju prihvaćanje na taj način.
Ja razumijem ovaj dio ako ne postojimo, nema nam što bit loše, a ne vjerujem u kontinuitet osobnosti koja nadilazi prestanak kontinuiteta naših tijela i onda negdje prelazi (osim što nas se sjećaju ovakvih, jedinstvenih, i voljenih - naši dragi i svi drugi). Vertex, s obzirom na pitanja tvoga sina, mislim da mu onda odmah moraš ponudit odgovore di to prelazi, kako, je li lebdi po zraku, je li gleda, odakle gleda, može li komunicirati itd. Puno ljudi ima rješenje u onome - pogledaj u svoje srce i čut ćeš što bi ti ja rekla - nešto u tom stilu.
Posljednje uređivanje od ina33 : 14.09.2012. at 13:47
sad ću ja ko mojca, nek mi neko pošalje pp kad prestanete o smrti pričati
hebo vas ćuk, mene počeo ovaj topik deprimirati, vrit i smrt. meni ništa nije utješno od svega ponuđenog.
ajmo mi nazad lijepo na vjeronauk u školi
Pravila pisanja postova
