Citiraj ina33 prvotno napisa Vidi poruku
Ima ona neka dalmatinska, stila ćerce moja, umiru i kralji i bani, pa se tako vraćamo na Krug života - jedni jedu druge, jedni umiru, jedni se rađaju, ništa nije vječno, svi tako i sve tako, dragi ljudi žive u sjećanjima/srcima drugih.
ili sto bi rekao grafit, i carevi i kralji mogu krepat, samo Hajduk zivi vjecno mene u djetinjstvu utjesilo kad mi je mama rekla da ce baka i dida umrit tek kad ja budem stara ko moje rodice (12 godina starije), to mi je djelovalo strasno daleko. A odonda su prosle bar 24 godine i jedna baka se jos drzi , a i ostali su pozivili puno vise.

Al jedan stari dida je umra kad sam bila tako manja, i to u snu, i odtada pa nadalje me dugo mucilo kad bi navecer legla hocu li se ujutro probudit, a uz to me i mucilo uzaludno nastojanje da zapamtim na kojem sam boku zaspala ne bi li ujutro otkrila okrecem li se o snu.

Zalosno je, sto moji poslovicno sutljivi roditelji, nikad nisu o nicem ozbiljnom i vaznom s nama pricali, do svega sam morala doci sama. Nadam se da ja necu biti takva majka.