Ja Otrovne čitala nedavno, ima je na netu, slažem se s tobom. Jedini self help koji priznam i dalje mi je Lako je prestati pušiti od Carra
Krizmanić mi nije palo na pamet čitati, to mi je, onako, presredovječna literatura.
Vezano za dio rasprave oko toga ima li se pravo ireligiozni roditelj koji šalje dijete na vjeronauk buniti protiv vjeronauka u školi, svakako smatram da se ima pravo buniti. Kao i bilo koji religiozan roditelj koji isto to čini, ali mu smeta vjeronauk u školi (vidjeli smo da ih ima).
Različite su okolnosti, različite su sredine, različiti su pragovi tolerancije vlastite usamljenosti i odluke gdje je granica za odudaranje od sredine...Pri tome bi, vjerujem, mnogi od tih roditelja drugačije odlučili da se radi o njima samima. Na djecu, posebice vlastitu, pazi se mnogo više i pokušava odabrati onaj put koji će ih najmanje raniti.
S druge strane, nismo svi isti - neki su aktivisti, neki nisu, neki se bune u trgovinama, neki nikad. Tako postoje i roditelji koji će po pitanju vjeronauka ili crkvenih običaja ploviti s većinom, da li zbog kompromisa, da li zato jer im to nije bitna tema oko koje će se sporiti, da li zbog straha itd...
Meni je dosljednost u životu uvijek bila jako važna. I uvijek mi je bilo važno stajati iza svojih riječi i djela pa sam odrastajući naivno mislila da je svijet takav. I onda mi se u drugoj polovici devedesetih veliki dio frendovca i poznanika iz fakultetskih dana odlučio krstiti i sve ostalo. To su bili ljudi koji nikad nisu išli u crkvu, niti idu sad, čak su se dobro sprdali s religijom, ali jednostavno su počeli smatrati da tako treba i da će im to pomoći u životu. Nikako to nisam mogla shvatiti, to da mlad čovjek tako razmišlja. Nemam problem s tim da osoba odjednom može postati vjernikom, događa se, pogotovo nakon loših životnih iskustava, pa razumijem da onda obavlja sve te obrede, ali nepojmljivo mi je da mlad čovjek može razmišljati na način da nema želje ni hrabrosti stajati iza sebe i da sebe ukalupljuje na taj način. Opet, mnogi su se upisivali u stranke iz istih razloga, ne može odmoći, može samo pomoći... (Pri tom ne mislim da je upisivanje u stranke loše, to svakako nije ako se osoba slaže s ideologijom stranke.)
Onda su mi se frendovi oko mene počeli ženiti i odjednom se svi ti silni nevjernici žene u crkvi, krste djecu... Svatko ima svoju priču, htjela žena, htjela baka, okolina itd. Vremenom sam se prestala puno pilati oko toga, ali i dalje mi je teško shvatiti kako lagano ljudi prelaze preko svojih stavova i svojih identiteta. Imam blisku prijateljicu, ona i njen muž, ateisti, racionalni, briju na znanje, puno čitaju, prate medije, politiku... I onda nedavno krste djecu. A ne žive u pripizdini.
I tako, u biti me u životu i dalje čudi, pa i boli, nedosljednost, ne samo po pitanju religioznosti. Naravno da se stavovi mijenjaju, i sama sam, srećom, promijenila mnoge, ali iza svakog stava i svake promjene stava treba stajati argumentacija, a meni pravi argument nikad nije niti će to biti okolina.
Nekome je, uh, moram to naučiti prihvaćati.
Eto, odradila ja mali monolog sa sobom... i tako
Zuska prvotno napisa
Ja Otrovne čitala nedavno, ima je na netu, slažem se s tobom. Jedini self help koji priznam i dalje mi je Lako je prestati pušiti od Carra
