Ovo o pobuni i otporu bih malo prokomentirala kroz primjer svoje obitelji.

Vjenčali smo se gotovo kao djeca (19 i 21 god.) pred sam početak rata, zapravo u travnju 91. neposredno nakon one tragedije na Plitvicama. Naravno, samo kod matičara jer smo jedno i drugo odgajani u ateističkim obiteljima sa pokojom bakom koja bi nastojala unjeti malo religije u naše živote, ali slabo im se trud isplatio.

Već onda smo osjetili pritisak okoline kako bi možda ipak trebali obaviti potrebne sakramente i uzeti se u crkvi jer eto ne sluti na dobro i mogli bi imati problema zbog toga. Apriorij smo odbili. To nismo mi i gotovo....nema rasprave. U rujnu se rodio L...u bolničkom podrumu pod kišom granata. Odveli smo ga iz bolnice nakon niti 2 dana u kratkoj pauzi između dva granatiranja ravno u atomsko sklonište zgrade u kojoj i dan danas živimo. Naravno, među sve one ljude koji su se također skrivali i pokušavali preživjeti. Tu čujem prvi put kako bi ga trebali podhitno krstiti jer tko zna što bi moglo biti, a daje nam se na znanje i kako nam je prezime eto prilično "sumnjivo" pa ne bi bilo loše da mali ipak bude "praviji Hrvat" jer valjda je katolik = Hrvat.
Odbijamo pričati o tome, odgovaramo kako nam to nije bitno... mi ne idemo u crkvu i gotovo. Dosta ljudi se tada nekako ogradilo od nas, valjda im je bilo previše... em što smo nevjernici, em imamo "nepoćudno prezime, a plus toga ni mm nije u Gardi...totalno neprikladna kombinacija. Do ušiju mi dolaze svakakve priče, ali nedam se...mislim kako će i to ludilo proći. Sad su već počeli i naše obitelji sugerirati kako bi možda bilo dobro zbog djeteta popustiti i prikloniti se većini. Ni tada nam nije palo napamet popustiti.

Rat je nekako prošao, dijete je raslo, rodila se i kći. Ponovno iste priče, ovaj put doduše nešto suptilnije, ali mi više nije čudno da me svaki put na stubištu zaustavlja gđa XY i počne s pričom:" Znaš Bodulice, bila sam u Crkvi i baš vam ovih dana počinje vjeronauk za odrasle pa bi mogli ti i tvoj mm to napokon riješiti, pa eto radi djece, pa i zbog posla...", a ja po ko zna koji put pristojno, ali čvrsto odgovaram da ne namjeravamo ništa po tom pitanju poduzimati, da smo ireligiozni i da tu prestajem s diskusijom.

Nekoliko godina nakon rata dolazi vrijeme da mali "podrumko" krene u školu. Iskreno, ne sjećam se da li smo se nešto dvoumili oko tog vjeronauka jer u ono vrijeme nisam čula za slučaj u našem gradu da je itko odbio ga pohađati. I tu nastupa naš prvi kompromis...ok. neka ide, pa neće mu valjda škoditi, pa važno je ono što vidi u obitelji i takve spike. Dušu bih griješila kad bih rekla da smo imali nekih problema u tim prvim razredima zbog tog predmeta, vjeroučiteljica mu je bila prilično draga i sve je odlično šljakalo do 3. raz. OŠ. Te godine se prvi put susrećemo s problemima. Svi se pripremaju za sakrament pričesti, a on naivno misli kako to čeka i njega te je prilično znatiželjan i veseli se. Mi mu onda objašnjavamo kako on neće ići na pričest jer nije ni kršten, a i sam zna da mi u obitelji ne vjerujemo u Boga. Činilo mi se kako je to sasvim dobro prihvatio, ali onda se najedanput počeo vraćati iz škole s pričama kako mu je M rekao da će goriti u paklu, pa mu je I rekla da je onda on sigurno četnik i još takve neke upadice nakon kojih sam na idućim informacijama prvi put razgovarala o tome s njegovom učiteljicom i dobila prilično predvidljivu reakciju kako su to samo djeca i da bi možda ipak bilo najbolje da popustimo i dozvolimo sinu da obavi te sakramente. Opet odbijam...

Nakon par dana dobivam preko djeteta poruku da me vjeroučiteljica zove u školu na razgovor. U prvi tren sam pomislila da je napravio kakvu nepodopštinu i već sam bijesna na njega ko ris. Dolaskom kod vjeroučiteljice shvaćam da je razlog njenog poziva skroz drugačiji, ali ni malo prijatniji od onog što sam očekivala. Doduše, bila je jako ljubazna i puna razumijevanja, ali mi je rekla kako je naš L jako nesretan, kako je čak i plakao na satu da mu mi ne dozvoljavamo da se pričesti s vršnjacima. Na to joj lijepo objašnjavam kako ni ja ni suprug nismo vjernici, kako ni jedno od nas nema ni jedan sakrament te da ni naš L. nije shodno tome kršten te da se to protivi našim uvjerenjima. Na to mi ona gotovo šaptom govori da ne brinem, kako je ona sa svećenikom već dogovorila, da je dovoljno da pronađemo osobu koja bi mu pristala biti kum, a da ima sve potrebne sakramente, a sve ostalo je dalje na njima. Još je nešto pričala, ali se pojedinosti ne sjećam, sjećam se samo da sam se počela lomiti.
Prvi puta u svom životu sam bila spremna pregaziti svoje riječi i uvjerenja jer jednostavno više nisam imala snage ustrajati... ne preko djetetovih leđa. Dok smo bili suprug i ja u pitanju nije mi bio nikakav problem slijediti svoje ideale, ali da mi je dijete zbog toga nesretno i odbačeno nisam mogla podnijeti.
L. je kršten za vrijeme jedne večernje mise sa još par djece njegovog uzrasta koji su valjda imali sličnu priču našoj, ali se u ono doba još o tome nije javno govorilo, kamoli propitkivalo. Pričešćen je par dana poslije zajedno sa svojom generacijom. Ne mogu sad s ovim odmakom vratiti sve osjećaje koji su me prožimali to vrijeme, samo sje sjećam da je gđa XY iz našeg ulaza bila ganuta kad je čula za vijest.

S kćeri su se stvari prilično predvidivo odvijale jer njen argument je bio : "Kad ste dozvolili bratu, dozvolit ćete i meni". I tu je bila u pravu.

Danas, nakon dosta godina poslije ni jedno ni drugo dijete ne idu u Crkvu, ni jedno ni drugo nisu htjeli obaviti sakrament krizme, sin čak nije htio učiti u srednjoj vjeronauk već etiku i tu zapravo vidim da je obiteljski odgoj najvažniji. Već sam u prethodnim postovima napisala kako je kći glavna u obrani prava gay populacije i prilično je senzibilizirana za sve oblike nepravde, a i "podrumko" je izrastao u prilično samosvjesnog momka od koga nikad nisam čula ružnu riječ na račun ikog, osim u situacijama kad je ljut na nas kao roditelje pa oplete po nama.

Da me pitate da li bih danas opet isto postupila iskreno vam kažem da ne znam. Nadam se da su se vremena ipak nešto promijenila i da će onima hrabrijima od mene biti lakše u rješavanju ovakvih nedoumica te da će u tome i ustrajati, ali čitajući neke postove razumijem i one koji se nemaju snage preko djeteta boriti za svoja uvjerenja.

Oprostite na dužini posta, nastojala sam ga maksimalno skratiti, ali sam htjela predočiti samo djelić onoga što sam osobno doživjela kroz odrastanje svoje djece u ireligioznoj obitelji.