budući da sam i sama imala (kratku) životnu fazu u kojoj sam u vjeri tražila utjehu i način da prihvatim gubitak meni tada najvažnije osobe u životu (jer je ona bila vjernik i njezinu sam smrt mogla prihvatiti samo kao privremeno odvajanje...), znam da ništa što djecu sada određuje i način na koji sada gledaju na svijet, nije vječno i trajno, nepromjenjivo. ma koliko dobro odradili svoj posao, vjeroučitelji ipak ne mogu od naše djece "stvoriti" vjernike za čitav život, niti je isključeno da će oni koji sada ne idu na vjeronauk postati fanatični vjernici...djeca će biti više ili manje zbunjena u tom (pre)ranom određivanju vjernik-nevjernik, ali će na kraju ipak sami odabrati svoj put, prije ili kasnije...
a mene neće čuditi ako nas moja Šefica prisili na crkveno vjenčanje, ma, tko zna, za koju godinu ću možda otvarati teme poput pinguice...