Citiraj mama courage prvotno napisa Vidi poruku
ovi ostali (židovi, ateisti, srbi, romi, kinezi, invalidi, pederi i ini) smiju živjeti (i preživljavati) u prelijepoj našoj, ta mi smo demokratska zemlja, zar ne? nismo tamnica naroda? i nadasve smo tolerantni i divni hrvati, u ogromnom broju smo još i vjernici...ali ipak, neka ti drugačiji od nas nastoje previše ne iskakati svojim drugačijim identitetom, jer svi smo mi na kraju ljudi? i čemu potencirati različitosti među nama? zašto isticati drugačijost?....
Super si ih pobrojala. Joj, kad čujem ili pročitam nešto od toga, kosa mi se digne.

Ali, nešto drugo me muči i to se jako često pitam. Ima jako puno tih polariteta (vjernik-nevjernik, hrvat-manjina (srbin najčešće), invalid-neinvalid, teško bolesna osoba - zdrava osoba, zaposlen-nezaposlen (ili penzić/student), homo/bi-hetero, žena-muškarac itd.) u kojima se jedna strana osjeća manjinom, ponekad šikaniranom, a ponekad zanemarenom i ignoriranom manjinom, ili jednostavno slabijom stranom, obespravljenijom. I sad da idemo analizirati jednu po jednu osobu u ovoj zemlji, ispalo bi da je barem po jednoj liniji na neki način manjina ili ona slabija strana.
Zapravo, ispalo bi da smo svi na neki način manjina u nekom trenutku. Otkuda taj nesenzibilitet za manjinske pozicije u društvu koje nisu "moje"?