Apropo Lustigovih predavanja, pljeskanja Srbima i Židova ubojica. Nekako smatram da djeca te stvari shvaćaju crno-bijelo. Doći pred djecu osnovnoškolske dobi i reći da ne vjeruje u Boga, vjerujem da je bilo šokantno za djecu koja su odgajana u potpuno drugačijem duhu. Slično kao primjer sa učiteljicom koja je izjavila da Djed Mraz ne postoji. Čini mi se da je tu zakazala suradnja između glavnih aktera - učitelja, roditelja i samog Lustiga. Možda je djecu trebalo unaprijed pripremiti na temu o kojoj će se govoriti, unaprijed popričati s njima o različitostima među ljudima i načinu na koji trebamo prihvaćati jedni druge. Što se Srba i Židova tiče, nikada neću zaboraviti jedan detalj iz svog djetinjstva. Najbolja prijateljica moje majke je Srpkinja, a povezane su i kumstvom. U to vrijeme je bio rat, i iako se u našoj kući nikada nije ružno govorilo o Srbima ja sam kroz prizore i izvještavanja iz medija stvorila u svojoj dječjoj glavi sliku da su to neki strašni ljudi koji nas ubijaju i pale naše kuće. Njih dvije su pile kavu i pričale, i mama je rekla neku riječ, a ja sam joj rekla : šta to govoriš, tako govore Srbi. Strašno se naljutila i natjerala me da se ispričam njenoj prijateljici, a meni je bilo jako žao jer uopće nisam ni razmišljala o tome da je ona srpkinja i da bi je to moglo uvrijediti. Moje dijete je nedavno prvi put vidjelo osobu sa cerebralnom paralizom i bilo mu je jako smiješno kako ta osoba hoda, upiralo je prstom u tu osobu i kroz smijeh govorilo : vidi kako hoda ! Da je slučajni prolaznik to vidio, vjerojatno bi pomislio kakvi su mu roditelji, kako se dijete ruga osobi s invaliditetom.
Hoću reći da s djecom treba razgovarati, objašnjavati, pripremati ih, a ne možeš doći pred djecu i tako govoriti kao da govoriš odraslim osobama. Oni imaju svoj svijet koji su izgradili na temelju iskustva iz okoline, i treba ih na njima blizak način učiti da postoji i nešto drugačije od onoga što su oni redovito učili i gledali.