yours in free thought (ireligiozni topic)

[mama courage]

ima ih još... Sinodski oci zahtijevaju da sva javna glasila budu oruđe nove evangelizacije

evo vam videofilm prve tribine

[ronin]

čitam vaš topic sa zanimanjem i pratim što piše nena , no da te pitam emso što ti je točno sporno u ovom linku o korištenju medija u svrhu nove evangelizacije? ili nije ništa sporno pa ja nisam dobro pokopčala?

nova engelizacija je nešto relativno novo a radi se o evangelizaciji na potpuno drugačiji način od one koja se provodila dosada dakle pukom katehezom, dok se ovdje radi o prenošenju vjere iskustvom i osobnim svjedočanstvima putem danas dostupnih medija, prvenstveno interneta

ovo je školski primjer toga

http://www.bitno.net/mulitmedija/vid...racnu-cistocu/

i na to se misli u onom linku koji si stavila.ne da svi mediji, dakle državni ovakvi i onakvi postaju oružje za torpediranje katoličkim oružjem iz svih raspoloživih sredstava

inače, mislim da vam nena super odgovara na pitanja koja imate a tiču se vjere i vjerskog pa se nemam potrebu ubacivati i praviti od vašeg topica vjerske tirade, no zanimljivi ste mi za čitati

[Jadranka]

Mene isto odnedavno kopkaju neke misli, a ovo mi se čini kao zgodna tema da ih zapišem. Ovo je jedini život koji imamo, idućeg nema (ili ima, al recimo da ovdje večina ne vjeruje u to neko nagradno sutra). Koliko ste svijesni te misli u životu? Koliko živite život onako kako vi želite, onako kako ste ga sami promislili? A koliko se ipak pokoravate nekim tuđim zakonima, radite neke kompromise, neke stvari koje možda ne biste radili kad biste snažno osjećali da je ovaj život samo jedan? Mene otkako sam postala majka strašno pukao osjećaj prolaznosti, do tada sam se nekako osjećala neranjivo, kao da ću živjeti zauvijek (što je dosta čudno jer sam jedno vrijeme bila pravi hipohondar) i kao da je još cijeli život preda mnom. A sada osjećam kako prolazi i kako se vrijeme više ne vrača i žao mi zbog nekih izbora koje jesam ili nisam napravila, žao mi je što nisam bila svjesnija da je to to. A ne kažem ni da sam sad puno svjesnija, ali voljela bih da jesam. Ma eto, to je samo ta neka misao koja mi se kopka po glavi? I kako odgojiti djecu da žive ovaj život? Da ne streme nekoj nagradi u boljem sutra nego da žive ovdje, sada, da jednostavno žive ono što žele?

[Zuska]

Mene isto odnedavno kopkaju neke misli, a ovo mi se čini kao zgodna tema da ih zapišem. Ovo je jedini život koji imamo, idućeg nema (ili ima, al recimo da ovdje večina ne vjeruje u to neko nagradno sutra). Koliko ste svijesni te misli u životu? Koliko živite život onako kako vi želite, onako kako ste ga sami promislili? A koliko se ipak pokoravate nekim tuđim zakonima, radite neke kompromise, neke stvari koje možda ne biste radili kad biste snažno osjećali da je ovaj život samo jedan? Mene otkako sam postala majka strašno pukao osjećaj prolaznosti, do tada sam se nekako osjećala neranjivo, kao da ću živjeti zauvijek (što je dosta čudno jer sam jedno vrijeme bila pravi hipohondar) i kao da je još cijeli život preda mnom. A sada osjećam kako prolazi i kako se vrijeme više ne vrača i žao mi zbog nekih izbora koje jesam ili nisam napravila, žao mi je što nisam bila svjesnija da je to to. A ne kažem ni da sam sad puno svjesnija, ali voljela bih da jesam. Ma eto, to je samo ta neka misao koja mi se kopka po glavi? I kako odgojiti djecu da žive ovaj život? Da ne streme nekoj nagradi u boljem sutra nego da žive ovdje, sada, da jednostavno žive ono što žele?

Jesam, svjesna sam prolaznosti života, pogotovo posljednjih nekoliko godina kad za sebe više ne mogu reći da sam u cvijetu mladosti. Iza sebe imam jako bogat i ispunjen život i ne znam bih li išta mijenjala... Naravno, da sam imala ovu pamet tada, sve bi bilo drukčije, ali glupo je tako razmišljati - izbore radimo s onom pameti koju imamo u određenim godinama. Nije mi život loše ispao. Prije 20, pa onda i 10 godina različite su mi stvari bile važne i na prvome mjestu. Sad je opet sve drukčije. Otkako imam dijete, život mi je potpuno drugačiji, drugačiji su mi prioriteti, osjećam se puno drugačije, puno zrelije... Znam se osjećati nezadovoljno pa se onda korigiram i kažem - samo je danas danas, uživaj, posveti se....ne budi nezahvalna za ono što imaš jer imaš puno...imaš sve što ti treba.... (zvučim kao vjernica, hahaha, ali imam tu neku težnju ka ravnoteži, harmoniji i pravdi, što uključuje i odgovornost i vječito samopreispitivanje jesam li (bila) fer i pravedna, čak i na razini misli).
Želim odgojiti dijete da bude dobra osoba i da joj pravda i odgovornost budu važni. Nadam se da ćemo odgojiti sretnu osobu.

I da - živim život kakav sam htjela - i to tamo gdje (trenutno) želim živjeti, s osobom s kojom želim živjeti, radim ono što volim i na način na koji to volim i želim. Ne osjećam da sam radila neke kompromise, moj dragi i ja se nismo vjenčali jer nam to nije važno, nitko nas ne tjera da krstimo dijete, da se učlanimo u neku stranku, da pohodimo događaje koje ne želimo itd. Moj najveći kompromis trenutno je pozdravljanje ljudi na cesti koje ne poznam s obzirom da živimo u manjem gradu.
Možda bih trebala biti opuštenija i više uživati u životu i dragim ljudima, umjesto da si stalno postavljam neke ciljeve na kojima treba puno raditi i žrtovati dio sadašnjosti... Možda će mi zbog toga biti žao za jedno 10 godina, tko zna. I o tome razmišljam pa se kuliram.