Mene isto odnedavno kopkaju neke misli, a ovo mi se čini kao zgodna tema da ih zapišem. Ovo je jedini život koji imamo, idućeg nema (ili ima, al recimo da ovdje večina ne vjeruje u to neko nagradno sutra). Koliko ste svijesni te misli u životu? Koliko živite život onako kako vi želite, onako kako ste ga sami promislili? A koliko se ipak pokoravate nekim tuđim zakonima, radite neke kompromise, neke stvari koje možda ne biste radili kad biste snažno osjećali da je ovaj život samo jedan? Mene otkako sam postala majka strašno pukao osjećaj prolaznosti, do tada sam se nekako osjećala neranjivo, kao da ću živjeti zauvijek (što je dosta čudno jer sam jedno vrijeme bila pravi hipohondar) i kao da je još cijeli život preda mnom. A sada osjećam kako prolazi i kako se vrijeme više ne vrača i žao mi zbog nekih izbora koje jesam ili nisam napravila, žao mi je što nisam bila svjesnija da je to to. A ne kažem ni da sam sad puno svjesnija, ali voljela bih da jesam. Ma eto, to je samo ta neka misao koja mi se kopka po glavi? I kako odgojiti djecu da žive ovaj život? Da ne streme nekoj nagradi u boljem sutra nego da žive ovdje, sada, da jednostavno žive ono što žele?