ovo bi c/pala sa stranica katolickog bogoslovnog fakulteta:
Sasvim je normalno promišljati o temeljima vlastite vjere, o odnosima (Bog-čovjek; čovjek-Bog) koji obilježavaju tu vjeru i povjerenje u Boga. Uostalom, vjera bez promišljanja je slijepa; vjerovati «naslijepo» ne smije biti obilježje ljudskog vjerovanja. Iz toga proizlazi da je dogmatska teologija, kao promišljanje o životnom odnosu čovjeka s Bogom i čovjekove vjere u Boga, izraz potpune «ljudskosti» vjere. U tom smislu dogme nisu kavez misaonosti i istinitosti, nego otvoren prozor s kojega se otvaraju novi vidici sve do transcendentnih obzorja, gdje se susreće božansko i ljudsko u otajstvenoj jedincatosti.