a mislim, nema tu puno filozofije.
ako imaš sreću da svi u razredu idu na vjeronauk, dijete će ti biti samo. izdvojeno. u prvom razredu to baš i nije nešto što želimo za svoje dijete. i to je najbolji scenario, ono, ako izuzmemo zezanja. da živim u maloj sredini, iskreno, name šanse da bi im to priuštila.
a rijetko koje dijete se tu bori za svoje stavove. u toj dobi pojma nemaju (osim poštovanih iznimaka ) ni što je bog (ako su iz ateističke obitelji), a kamoli što je ateist ni za koje to stavove bi se trebali zauzimati, nit ih je previše briga za sve to skupa i za vatikanske ugovore i odnos crkve i države itd. mijenja im se život i ovako, dolaze u novu sredinu, moraju preuzeti novi kodeks ponašanja, i samo im fali još i sjedenje na hodniku.

tako da tu vrstu aktivizma čini mi se moramo preuzeti ipak mi ostali, koji tih problema nemamo. ili, bolje reći, nemamo ih u toj mjeri. jer hoćeš nećeš, svako malo ipak naletimo na neki.
jer problem s ovom vrstom aktivizma je što posljedice ne snosi aktivist