 |
|||
po drugi put na ovom topicunešto sa stranica HKS: link
Povodom obilježavanja “Godine vjere” Hrvatsko katoličko sveučilište priređuje predavanje o Apostolskoj ispovijesti vjere “Vjerujem u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega”. Predavanje će se održati u srijedu 21. studenoga u 19 sati u dvorani 302 Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Ilica 242 u Zagrebu.
Sudjeluju prof. dr. sc. Lino Veljak i prof. dr. sc. Željko Tanjić.
isti dan je i promocija knjige: udruga david
A 7. prosinca nevjernici u Pubu
Naravno da nije. Nadam se da nisam bila shvaćena drugačije. Svaka majka, svaki roditelj polazi iz najbolje namjere. Uvijek.mama courage prvotno napisa
Problem je u nepodudarnosti svijetova, nerazumijevanja svijeta svog djeteta i vlastite krutosti i isključivosti.
džizs, koji blam, ovo bi bilo smiješno da je u pitanju bil Hawking :pokrivamsetrostrukimškarniclom:
nadam se da nitko nije videl
i meni je palo na pametdžizs, koji blam, ovo bi bilo smiješno da je u pitanju bil Hawking :pokrivamsetrostrukimškarniclom:
nadam se da nitko nije videl
nije nitko, ne brininadam se da nitko nije videl
(svejedno je bilo smiješno kao ideja)
juroslave, ne brini!!!
a u srijedu, 28.11. u 14'54 milan polić (bivši predsjednik i osnivač protagore) sudjeluje u ekumeni na temu ravnopravnosti ateizma kao svjetopoimanja.A 7. prosinca nevjernici u Pubu
trebali bi voditi kalendar, koliko događanja.
to me podsjetilo na jednu staru ekumenu sa sličnim nazivom: link
pa se sjetih i in medias res o ateistima
pa kad sam već na jutjubu nađoh i ovo: ateisti u bih
i ovo ateisti u srbiji
ako netko tko ima živaca i želudac, ili dobar smisao za humor, neka ne gubi puno vrijeme, ali malo neka pogleda fanatizam ateista
religija je opijum za narod. jest, veli ovaj anonimni musliman.... ali nije islam, jer marx nije mislio na islam, samo na svoju kršćansku vjeru.
Posljednje uređivanje od mama courage : 19.11.2012. at 20:44
ako netko tko ima živaca i želudac, ili dobar smisao za humor, neka ne gubi puno vrijeme, ali malo neka pogleda fanatizam ateista
religija je opijum za narod. jest, veli ovaj anonimni musliman.... ali nije islam
tip je odličan, sad ja znam zašto ste vi ateisti, nećete se sunetit, oćete radit subotom jer vam je takav biznis i što je najvažnije, oćete da jedete krmetinu...a i sve ostalo je genijalno, kafanska filozofija koja ulazi u srž, u meritum svjetskih religija
, e, šta je on tu sve izmiješao, kako je on to sve "razotkrio", ajme, dobar je
Posljednje uređivanje od isvetica : 20.11.2012. at 13:40
a u srijedu, 28.11. u 14'54 milan polić (bivši predsjednik i osnivač protagore) sudjeluje u ekumeni na temu ravnopravnosti ateizma kao svjetopoimanja.
to me podsjetilo na jednu staru ekumenu sa sličnim nazivom: link
pujice
vijest: http://www.protagora.hr/Iz-medija-cl...asu-pomoc/268/
vidimo se u petak?
ima za svakog ponešto...
"Skeptics in the Pub" - 18h, petak 23.11.2012. - Zagreb, Spunk, Zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice
Teme i sudionici događaja:
============================================
1. Dodatci prehrani - djelotvorni, sigurni i kvalitetni? - Miranda Sertić, m. pharm.
2. Goli... GMO - Prof. dr. sc. Hrvoje Fulgosi
3. Dokad vjeronauk u javnim školama? - Neven Barković
(20min predavanje + 30min rasprava)
MC, kako je bilo u petak?vidimo se u petak?
ima za svakog ponešto...
Evo vam link na intervju sa Brunom Šimlešom. Nisam čitala niti jedan njegov uradak, niti me takav tip literature previše zanima, ali na tipa često nalijećem u medijima i dobila sam osjećaj da ga je ekipa popušila.
Ovdje mi je zanimljivo to što je ovaj intervju primjer kako se kritika crkve i stavovi o seksualnosti i ljudskim pravima sve više mainstreamiraju, unatoč i usprkos...
http://www.slobodnadalmacija.hr/Pril...tira-ene-.aspx
nešto zanimljivo: sjecanje zena na zivot u perfomativnom socijalizmu
a i ovo je vrijedno spomena: budi muško
zuska, dužna sam ti odgovor za petak. bilo je odlično, kao i uvijek. slušali smo predavanje o dodacima u prehrani (zeleni čaj itd.) o gmo (što je meni jako zanimljivo) i o vjeronauku u školama (predavanja su se snimala, pa će biti na youtubeu) rasprava koja se razvila nakon predavanja je naravno zanimljivija od samog predavanja (koje uglavnom već znam, činjenično stanje u hr, brojni slučajevi diskriminacije i bullinga)... jedna je žena spomenula da u razredu njenog sina (koji ide u srednju) nitko ne ide na vjeronauk, svi idu na etiku. ta žena je meni svojevremeno rekla da se ne moram ničeg bojati i da se neće ništa strašno dogoditi ako mi dijete ne ide na vjeronauk (bilo je to čak i prije 5 godina) i danas se sjećam njenih riječi potpore koji su učvrstili moju odluku. razgovarali smo o tome kako je bitno s jedne strane ne zanijekati što se zna dogoditi s djecom koja ne idu na vjeronauk, s druge strane ne smijemo time plašiti roditelje koji će onda u strahu djecu ipak poslati na vjeronauk. jednostavno moram biti dovoljno hrabri suočiti se i s negativnostima. na taj način dijete učimo da se bori za sebe i svoje stavove i da smo kao roditelj tu da mu pomognemo, a ne da treba šutjeti i zanijekati svoj identitet i stopiti se s masom. ovo je naravno lako reći - ali ako nitko nije spreman preuzeti taj rizik, onda zauvijek ostajemo u ovakvoj pat poziciji
Ta žena di svi idu na etiku živi negdje u Hrvatskoj?
I da... ovo ne nijekanje negativnosti, ali ne plašenje - to je izazov svakog aktivizma, pretpostavljam (znam da su to cure i na ovim porodnim forumima imale kao neko određenje, sad... stvarno je kunst kako to fino napraviti da ne ispada "misli pozitivno i vjeruj i samo se ti ohrabri", a kad/ako se dogodi problem - muk ili nešto što ja percipiram ograđivanje). Na kraju, uvijek se radi baš i o nečijoj konkretnoj koži.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.11.2012. at 16:21
a mislim, nema tu puno filozofije.
ako imaš sreću da svi u razredu idu na vjeronauk, dijete će ti biti samo. izdvojeno. u prvom razredu to baš i nije nešto što želimo za svoje dijete. i to je najbolji scenario, ono, ako izuzmemo zezanja. da živim u maloj sredini, iskreno, name šanse da bi im to priuštila.
a rijetko koje dijete se tu bori za svoje stavove. u toj dobi pojma nemaju (osim poštovanih iznimaka
tako da tu vrstu aktivizma čini mi se moramo preuzeti ipak mi ostali, koji tih problema nemamo. ili, bolje reći, nemamo ih u toj mjeri. jer hoćeš nećeš, svako malo ipak naletimo na neki.
jer problem s ovom vrstom aktivizma je što posljedice ne snosi aktivist
ova žena, za koju me pita ina, živi u novom zg. ne znam u koju školu joj ide klinac. znam samo da je pričala kako u osam godina u njegovoj osnovnoj školi nije bilo nikakvih problema s djecom koja ne idu na vjeronauk (jedno vrijeme je on bio jedini, pa mu se onda priključilo još jedno-dvoje djece), no to sve nije uvjerilo roditelje, barem te škole, da bez straha mogu ne slati djecu na vjeronauk. ona se čudila da su i dalje kolale priče o tome kako će djeci biti teško, mada, barem za tu školu, nije bilo niti najmanjih dokaza da je tome tako. nju je konkretno to začudilo. i to je pokušavala objasniti predavaču koji ju nije shvatio. on je opet mislio da ona pokušava banalizirati problem, jer on zna za jako mnogo bullinga i neugodnih situacija koje djeca (širom hr) doživljavaju. i jedno i drugo mi se čini istinito i vidim da se nisu razumjeli, jer žena sigurno nije htjela umanjiti problem, nego samo pokazati da stalno spominjanje problema i nije baš najbolji motivator za ionako preplašene roditelje.
nijedan roditelj ne želi za svoje dijete da mu pati i da mu je teško, pa ni da bude neka iznimka ili da doživi nekakve neugodnosti.
no, pitam se... na koji način riješiti problem vjeronauka? crkva se za to neće pobrinuti
posljedice, kako god da okreneš, nose naša djeca. posljedicu da šutiš i zaniječeš obiteljski svjetonazor i stavove svojih roditelja, koje smatraš najbitnijim autoritetom ili posljedicu da te društvo (ajmo ići od one najgore varijante) odbaci. i tebe takvu i tvoje roditelje.
zanimljivo je - sad sam jako ireligiozno samokritična - da si ireligiozni roditelji mogu dozvoliti tu privilegiju "prešutjeti" svoj identitet i uhvatiti se u kolo i pravit se blesavi. neki drugi roditelji s drugim identitetima, poput roditelja koji živi u inozemstvu, pa je tamo stranac (kao što sam recimo ja bila), roditelja s bolesnim djetetom i sl. jednostavno ne mogu se "skriti" u masi. i htjeli ne htjeli zajedno s djetetom hodaju po trnovitijem putu i očvršćavaju svoj identitet. pa i same vjernice, kao što vidimo, dižu se na noge po pitanju zdrav. odgoja.
lako je njoj (emsi) govoriti? pomislit će mnogi. e pa, nije. i moje je dijete imalo neugodnosti u vrtiću i školi. i ona je jedina curica (još je 2 dječaka) koja neće ići na prvu pričest ove godine. jedna jedina olakotna okolnost je da ne sjedi u hodniku, nego u sobi za boravak kad druga djeca pohađaju vjeronauk.
Jes, ovo je točno, za neke stvari nemaš što birat (bolest - iako, u pravilu, zbog toga baš i ne šikaniraju na osobnoj razini, to te više poslodavac i država šikanira - druga boja kože, drugi jezik), ali za ove neke možeš birati.
Iskreno, da živim u dosta manjoj sredini, nema šanse da ne bi malu slala na vjeronauk, da se mene pita (MM i njegovi su, do na pokojne babe, "uvjereni ateisti", tako da se ne pita samo mene, MM je tu ojačavajući faktor, a i kod mene u obitelji je bilo "obiteljske loše anamneze" vezano za Crkvu - 2. svjetski, nono u partizanima, izdan od strane svećenika... i to se generacijama već vuče ta jedna činjenica.. .ti ratovi žive i dulje no što bi mi svi htjeli).
ZG je već druga priča, i u našoj obitelji ima već djece koja nisu odlazila, tako da ono... nije sad da baš MM i ja, krčimo prvi.
Slažem se, ali gotovo uvijek je netko iznimka ili manjina u nečemu. Ako se dijete štiti da ne bi bio iznimka u odlaženju na pričest, kako će se nositi sutra s tim da bude iznimka po nekom drugom pitanju (uspjeha, bolesti, (ne)imanja nečega) ili da se pravilno odnosi prema onima koji su po nečemu iznimka?
Zastupam stav da će dijete dobiti više ako vidi da ima roditelje koji zastupaju svoje vrijednosti (u ovom slučaju ireligioznost), znaju ih racionalno objasniti i obraniti, i kojih se neće odreći zbog banalnog utapanja u masi (samo da ne bi bili drugačiji od drugih).
Osobno ne bih željela odgojiti svoje dijete koje će se bojati biti drukčije i koje će gaziti svoja uvjerenja i stavove, ili olako odbacivati, samo zato što većina tako ne misli ili radi.
Tako, naravno, razmišljam jer sam ja bila dijete koje jedino nije išlo na vjeronauk i to je prilično utjecalo na mene dok sam sazrijevala kao osoba. Posljedično, mikad se nisam bojala izraziti svoj stav ili braniti druge, obrana različitosti i ljudska prava postale su mi važne vrijednosti, ne odstupam od onoga što smatram moralnim, etičnim i ispravnim, čak i kad jedina tako razmišljam.
Istina je da sam postala malo kruća od onoga što društvo smatra poželjnim da bih se uklopila (npr. ne dajem mito nikad i nikome, čak i pod cijenu da npr. ostanem bez vozačke jer ako sam pogriješila, radije ću odgovarati, nego griješiti dvaput i pljunuti po vrijednosti i principu koji zastupam, a to je država bez korupcije u kojoj žive odgovorni građani).
Ta krutost me dovodi do toga da se i dan danas djetinje čudim i razočaravam kad vidim da ljudi koje cijenim vrlo olako prelaze preko principa i nekih njihovih vrijednosti, zanimljiva mi je ta lakoća posezanja za sakramentima samo da bi bili dio većine ili da bi udobrovoljili baku... Trudim se to prihvaćati kao realnost, shvaćam da ono što je meni jako važno nije i drugima, i trudim se da mi to ne naruši mišljenje o njima, ali ta infomacija uvijek ostane u malom djeliću mozga.
Slažem se. Ako nam je to važno, i našoj će djeci to biti.no, pitam se... na koji način riješiti problem vjeronauka? crkva se za to neće pobrinuti
zuska :shock: svimbam cijeli post... od rečenice do rečenice...
ok, ajd, u srednjoj više nisam bila jedina nevjeronaučna
Ja jedina nisam išla na vjeronauk u srednjoj školi, uveden je kad sam ja bila, čini mi se, treći srednje. Nije mi se to činilo kao nešto baš posebno, to nepohađanje vjeronauka. Na sličan način, nisam imala strah što će biti od moje djece ako ne budu išli. A. je krenuo u školu 2006., prvu godinu je htio ići, drugu više nije. Meni se 2007. nije činila kao godina u kojoj treba strahovati od nekih stvarno ružnih posljedica za dijete, a eventualne manje neugodnosti smo namjeravali rješavati ako se pojave, ali nije ih bilo. Tako ni D. nije krenuo, i jednostavno ne ide na vjeronauk, i to je "matter of fact", a ne "issue", u našem slučaju.
Sigurno nije isto u svakoj sredini, ali evo, rekla bih da je strah koji neki roditelji u Splitu imaju od takvog izdvajanja djece zaista pretjeran.
Posljednje uređivanje od vertex : 28.11.2012. at 13:05
je, slažem se.
ovo mi je dobar point.
zanimljivo je - sad sam jako ireligiozno samokritična - da si ireligiozni roditelji mogu dozvoliti tu privilegiju "prešutjeti" svoj identitet i uhvatiti se u kolo i pravit se blesavi. neki drugi roditelji s drugim identitetima, poput roditelja koji živi u inozemstvu, pa je tamo stranac (kao što sam recimo ja bila), roditelja s bolesnim djetetom i sl. jednostavno ne mogu se "skriti" u masi.
Inače, zbog ovakvih stvari mi je žao da više ne živim u Zg, ali ne možeš imati sve
Razmišljam da nešto slično pokušam isfurati u svom gradu, mislim da bih mogla okupiti zainteresiran kružok, za početak možda u večernjim satima u knjižnici...
sad će na hrt ekumena!
Upravo gledam/slušam
Vidiš, ovo je pravo pozitivno mišljenjei tada mi je super odgovaralo što je vjeronauk uvijek na sred rasporeda
ovo bi mogli i preko ppInače, zbog ovakvih stvari mi je žao da više ne živim u Zg, ali ne možeš imati sve
Razmišljam da nešto slično pokušam isfurati u svom gradu, mislim da bih mogla okupiti zainteresiran kružok, za početak možda u večernjim satima u knjižnici...
meni je bilo zanimljivo gledati kako je moje dijete postalo empatičnije (prema svim vidovima nasilja i bullinga, posebice u školi) i čvršće u svom stavu (jako se ražalosti i ljuti kad netko govori homofobne stavove) samo kroz jedno iskustvo - a to je odlazak na ovogodišnji gay pride i upoznavanje s gay (i transrodnim) osobama i saznavanju o njihovom položaju u društvu. morala sam joj objasniti što se dešavalo na rivi (i zašto striček nije otišao popraviti zube umjesto što je bacao kamenjeZastupam stav da će dijete dobiti više ako vidi da ima roditelje koji zastupaju svoje vrijednosti (u ovom slučaju ireligioznost), znaju ih racionalno objasniti i obraniti, i kojih se neće odreći zbog banalnog utapanja u masi (samo da ne bi bili drugačiji od drugih).
Osobno ne bih željela odgojiti svoje dijete koje će se bojati biti drukčije i koje će gaziti svoja uvjerenja i stavove, ili olako odbacivati, samo zato što većina tako ne misli ili radi.
ja sam podvojena po tom pitanju. tj. kruća sam u pogledu mojih vlastitih izbora. neke stvari koje sam činila prije danas više ne bih, istovremeno gledam blagonaklono kad drugi nisu dovoljno hrabri da se drže svojih principa.Ta krutost me dovodi do toga da se i dan danas djetinje čudim i razočaravam kad vidim da ljudi koje cijenim vrlo olako prelaze preko principa i nekih njihovih vrijednosti, zanimljiva mi je ta lakoća posezanja za sakramentima samo da bi bili dio većine ili da bi udobrovoljili baku... Trudim se to prihvaćati kao realnost, shvaćam da ono što je meni jako važno nije i drugima, i trudim se da mi to ne naruši mišljenje o njima, ali ta infomacija uvijek ostane u malom djeliću mozga.
evo upravo smo se vraćali iz škole i zxuja spomenu kako joj najbolja frendica (koja je ove godine došla u razred) ide na vjeronauk. i da oni tamo na vjeronauku gledaju crtiće i rade neke kreativne stvari, prave anđele i crtaju i kako bi i ona to voljela raditi, kad to ne bi bilo spojeno s bogom. i nikako joj nije jasno zašto su za vrijeme vjeronauka gledali "gnomeo i julija"
možda će vas zanimati ovaj tekst...
moram priznati da nisam stigla sve pročitati do kraja.Crte modernog mišljenja u Novom ateizmu
1. Moglo bi se reći da su napadi militantnih islamskih fundamentalista 11. rujna 2001. i cvjetanje radikalnog evangelizma pokrenuli buđenje kritičke racionalnosti manifestirane intelektualnim i političkim bijesom Novog Ateizma i kraj moralnog relativizma. Međutim, ovaj su ateistički i sekularni bijes neki poput novinara Chrisa Hedgesa, autora knjige I Don't Believe In Atheists, umirovljenog biskupa Oxforda Richarda Harriesa ili primjerice nadbiskupa Walesa Barrya Morgana, okarakterizirali kao novi fundamentalizam koji je u jednakoj mjeri opasan i bolestan kao i fundamentalizam kršćanske desnice, islama ili bilo koje druge vrste.[1] Poistovjetiti religiozni fundamentalizam s onim što Ernest Gellner naziva „racionalističkim fundamentalizmom“ koji je u svojoj biti kritički i zasnovan na dokaznoj građi u najmanju je ruku nepošteno a onda i u temelju krivo. U debati „Atheism is The New Fundamentalism“ iz 2009. godine Richard Dawkins je povukao razliku između ateizma i fundamentalizma:
„Fundamentalizam znači različite stvari različitim ljudima, ali mislim da su dva elementa zajednička. Prvo je slijepa pokornost svetoj knjizi bez obzira na dokaznu građu... A drugo je ekstremizam. Ne postoji sveta knjiga ateizma i nikada ne bi mogla postojati. Ateizam nije sustav vjerovanja, ne postoji katehizam ateizma, niti trideset i devet članaka vjere, niti Tore, niti Kurana. Ne postoji knjiga, samo javno provjerljiva dokazna građa. A to je sve osim fundamentalizma jer sadrži predanost promjeni kako nadolazi nova dokazna građa.“ [2]
Ne treba zaboraviti ni da je pojam fundamentalizma kršćanskog podrijetla, nastao iz polemike konzervativnog protestantizma, koji je zagovarao vjerovanje da je Biblija nepogrješiva Božja riječ, i teološkog modernizma. Ipak, kritičari Novog ateizma su u jednom smislu u pravu kada tvrde da je fundametalistički. Naime, fundamentalan je jedino u tome što je njegov temelj razum kao jedina pouzdna i autonomna vodilja spoznaje, znanja i opravdanja.
Nešto je umjerenija tvrdnja da je Novi ateizam forma religije ili riječima Davida Klinghoffera: „religijski fenomen“[3]. Ovaj očiti pokušaj eutanaziranja protivnika često ima namjeru svesti ateizam na dogmatični skup vjerovanja koji se ne razlikuje od religijskog dogmatizma. Ortodoksni Židov i zagovornik inteligentnog dizajna Klinghoffer u kolumni „Prophets of the new atheism“ definira religiju kao „...svaki skup vrijednosti utemeljen na vjerovanju koji isključivo zahtijeva svoju istinitost i objašnjava zagonetke svemira“[4]. S obzirom da se ateizam u osnovi može pojmiti ili kao odbijanje vjerovanja u boga ili u najstrožoj varijanti kao odlučno nijekanje božje opstojnosti, te je kao takav uglavnom prazan stav isključivo u relaciji prema božjoj opstojnosti, bez rituala, sustava vjerovanja i dogmi, neplauzibilnost takvog poistovjećivanja čini se očita. Međutim, ipak ostaje za analizirati može li odbijanje vjerovanja u boga ili odlučno nijekanje božje opstojnosti imati sličnost s vjerom.
Novi ateisti u svojoj apokaliptičnoj jezgri, koju čine Daniel Dennett, Richard Dawkins, pokojni Christopher Hitchens i Sam Harris, ne zastupaju pozitivno vjerovanje (belief) da bog sigurno ne postoji. Za razliku od teista koji tvrde da su sigurni da osobni Bog sa svim svojim svojstvima koja mu se pripisuju postoji, da nas nadgleda, brine za nas, propisuje pravila i sudjeluje u svojoj kreaciji, najekstremnija je tvrdnja koju Novi ateisti iznose da bog, dakle neosobni bog, najvjerojatnije ne postoji. Pri tome ostavljaju mogućnost da promijene mišljenje ako dokazna građa i nove spoznaje pokažu suprotno.
Čak i ako bi zastupali pozitivno ili aktivno vjerovanje da božanstva ne postoje, to ih ne bi smjestilo u istu kategoriju s vjernicima jer je riječ o drugačijem tipu vjerovanja. Potrebno je razlikovati kognitivni stav (cognitive attitude) ili propozicijsko vjerovanje „vjerovanje da“ od prosudbenog stava (evaluative attitude) „vjerovanje u“ koje je čvršće i općenitije, a u određenim slučajevima, kada implicira povjerenje, slično vjeri (faith)[5]. Sam Harris poima pod religioznom vjerom „neopravdano vjerovanje koje se tiče krajnjih pitanja“. Kada ateist kaže „Ne vjerujem u Boga“ on zapravo većinom misli „Ne vjerujem da Bog postoji“ što je kognitivni stav. Budući da su odbijanje vjerovanja ili, u strožoj formi, odlučno vjerovanje da božanstva ne postoje, zapravo kognitivni stavovi koji nužno ne impliciraju nepromjenjivost, nepogrješivost ili autoritativnu dogmačnost, ateizam nije religija. Međutim, iako ne vjeruju u nadnaravno to ne znači da, kao što kaže Dawkins, ateisti ne mogu upotrebljavati izarz „religija“ kako bi primjerice opisali svoje divljenje prirodom i ustrojstvom svemira.
Razni mediji i apologeti često za Nove ateiste koriste izraz „militantni“. Richard Dawkins vjerojatno je i sam najviše pridonio povezivanju s tim izrazom kada je u poznatom, moćnom govoru „An Atheist's Call to Arms“ na TED-ovoj (Technology, Entertainment, Design) konferenciji 2002. godine „The Design of Life“ upozorio na opasnost kreacionizma koji se transformirao u teoriju inteligentnog dizajna te s njegovom tipičnom ironijom pozvao na militantni ateizam. Ne znam koliko je Dawkinsu tada bilo poznato da je od 1925. do 1947. u totalitarnoj Sovjetskoj uniji funkcionirala antireligiozna organizacija Liga militantnih ateista koja je kroz antireligioznu propagandu nastojala iskorijeniti religiju jer ju je vidjela kao neprijatelja komunizma. Iako se Novi ateizam slaže sa sovjetskim militantnim ateizmom u tome da je religija štetna, sve totalitarne i nehumane metode koje je partija koristila inherentno su protivne vrijednostima koje promiču Novi ateisti. Metodologija napada na koji je Dawkins pozvao, ne samo na kreacionizam već na religiju u cijelosti, ne smije se shvatiti kao doslovno oružana. Naprotiv, kritika religije, obrana znanosti i ateističkog stava treba biti utemeljena na razumskim argumentima. Kao što je na više mjesta rekao, jedino što je militantno u vezi Novog ateizma je što se ne boji reći što misli, što se ne trudi biti pristojan i pun poštovanja prema religioznim vjerovanjima.
2. Novi ateisti većinom su usmjereni na kritiku teističkih poimanja bogova, posebice nadnaravnog, osobnog Boga kakvog predstavljaju tri monoteističke religije. Ako bi željeli pronaći dublje razloge koji su doveli do snažne političke aktivnosti ateista i napada na religije početkom 21. stoljeća, pored islamističkih terorističkih napada i porasta kršćanskog fundamentalizma, onda bi se izvor mogao kriti u, da parafraziram Wittgensteina, govoru apsolutne sigurnosti o onome o čemu bi se trebalo šutjeti, jer se ništa konkluzivno ne može reći.
Svećenik i teolog Živko Kustić u članku „Čovjekoljubivi ateisti: Bog je došao služiti, a ne vladati ljudima“ tvrdi da ima ateista koji su krivo „informirani“ o Bogu.[6] To povlači logički zaključak da Živko Kustić, kao i mnogi drugi kršćani koji povlače sličan argument, posjeduje točne informacije o Bogu. Ili, uzmite za primjer riječi kardinala Josipa Bozanića u ovogodišnjoj Uskrsnoj čestitki:
“Uskrsli dolazi k nama sa svojim Duhom, svojom snagom, svojim svjetlom, svojom jasnoćom, svojom životnošću. On je Bog prisutni i živi. On je naš prijatelj. On je Bog prisutni unatoč sveprisutnoj buci glasnika smrti koji u današnje vrijeme žele zatrti nadu i uništiti vjeru u to da je svaki čovjek dijete Božje i kao takav pozvan na vječni život koji počinje već na ovoj zemlji. “[7]
Tvrdnje iz ovog citata nemaju oblik skromnog vjerovanja, već čvrstih uvjerenja, koja izražavaju sigurnost u istinitost i univerzalnost svoga sadržaja. Sam Harris uočava da je riječ o jedinom tipu vjerovanja kojemu suvremeno društvo dopušta da ne bude opravdano, podvrgnuto kritičkoj prosudbi i podržano dokaznom građom. Tako ostaju iz nekog razloga izuzetak, nedodirljiva tabu tema koja zahtijeva povlašteno poštovanje. Općenito Novi ateisti religiozna uvjerenja za koja se smatra da ih po automatizmu treba poštovati, poput Isusovog uskrsnuća, bezgrješnog začeća, trasupstancijacije hostije i vina u tijelo i krv Kristovu ili vjere u život poslije smrti, dakle vjerovanja koja u stvarnosti nemaju podršku dokazne građe i nisu podložna testiranju uspoređuju sa zabludama mentalno bolesnih ljudi. Jedina razlika je u tome što religijska vjerovanja imaju podršku velikog broja ljudi. Harris je u pravu kada ironično primjećuje da su konzervativci i liberali dosegli konsenzus barem u jednoj stvari, naime da su „religiozna vjerovanja van dosega racionalnog diskursa“.[8]
U knjizi The End Of Faith Harris također tvrdi da je umjerenost u religioznom vjerovanju produkt moderne, rasta znanja i cijenjenja dokazne građe te da su umjereno religiozne osobe, koje u svetim spisima nalaze utjehu, nadu i inspiraciju, nosioci opasne dogme tolerancije i poštovanja prema mnogim neopravdanim i lošim vjerovanjima koja nas potencijalno mogu odvesti u propast. Opasnost je postala posebno očita razvojem tehnologije koja spojena s religioznom ideologijom može biti velika prijetnja za opstanak čovječanstva. Slično Dawkinsu, Hitchensu i Dennettu u tekstovima Talmuda, Kurana i Biblije, nalazi mogući izvor mržnje i prijezira prema grupama koje ne dijele ista vjerovanja ili su poput svjesnih nevjernika i homoseksualaca u samim tekstovima etiketirani kao loše društvo koje treba izbjegavati ili preobratiti ako već ne pogubiti. Novi ateisti tvrde da postoji logička povezanost između religijskih vjerovanja i nasilja a demonstrirana je kroz povijest putem inkvizicije, svetih ratova, poznato je primjerice istrebljenje Katara, fundamentalističkih napada, opravdanje ropstva, antiabortivnih nasilja uglavnom u SAD-u koja obuhvaćaju prijetnje, ubojstva i dizanja klinika za pobačaj u zrak. Koliko čovjek, zatrovan doslovnim shvaćanjem nekih loših religioznih vjerovanjima, može prouzročiti nesreće vidjeli smo i nedavno kada je muslimanski fundamentalist Mohammad Merah ubio sedam ljudi među kojima su bili rabin i troje djece.
Zbog često nekritičkog pristupa religijskim vjerovanjima i utjecaja na društvene i političke prilike, Daniel Dennett poziva na razbijanje čarolije tako da se ukloni tabu i fenomen religije i tradicije podvrgne strogom multidisciplinarnom znanstvenom istraživanju bez straha od svetogrđa. Da bi istraživanje znanstvenim metodama bilo moguće, religiju treba promatrati kao prirodni, ljudski fenomen, lišen nadnaravnih čuda, koji obuhvaća „događaje, organizme, objekte, strukture, obrasce i tome slično što se sve pokorava zakonima fizike i biologije“[9]. Ukoliko netko misli da religija nije sasvim prirodni fenomen preuzima na sebe odgovornost da strogim znanstvenim istraživanjima i dokazivanjima ukloni sumnje skeptika. Dennettova je namjera bila formulirati i ponuditi teoriju religije koja bi bila provjerljiva, opovrgljiva i zamjenjiva novom teorijom ukoliko se pokaže pogrešnom. Polazeći od evolucijske biologije, Richardovog Dawkinsovog pojma mema i uvijek imajući na umu pitanje tko ili što ima koristi, gradi teoriju religije kao ljudskog dizajna koji je tijekom vremena evoluirao putem procesa selekcije najuspješnije dizajniranih mema.
Kao monist koji smatra da um ne postoji odvojeno od mozga i njegov je produkt, Dawkins je također zainteresiran za racionalno objašnjenje izvora religije. Religiju teorijski poima kao psihološki usputni proizvod nečega drugoga što ima vrijednost opstanka. Primjer toga drugoga što je bitno za preživljavanje nalazi u vjerovanju i poslušnosti djece autoritetima ili primjerice u njihovoj prirodnoj sklonosti prema dualizmu i teleologiji. Jedan drugi mogući izvor religije, o kojemu piše Dennett, je urođena potreba za zauzimanjem intencionalnog stava, tj. dispozicija za pripisivanje djelovanja i vjerovanja svjesnim bićima.
Analogno C. S. Lewisovom stajalištu da je zlo parazit koji ovisi o postojanju dobra, Dawkins smatra da je usputni proizvod poslušnosti „podložnost zarazi duhovnim virusima“, tj. vjerovanjima koja nemaju temelj u činjenicama. Da ironija bude veća, prema Symantec's Internet Security Threat Report za 2011. godinu, religiozne i ideološke internet stranice imaju veći prosječni broj prijetnji po inficiranim stranicama od pornografskih, a razlog tome nalaze u mogućoj većoj zainteresiranosti vlasnika pornografskih stranica za čistoću od malwarea budući da su profitabilniji. [10] Ne bi uopće bilo čudno ako bi uskoro Dawkins ironično prigovorio da religija predstavlja prijetnju čak i računalnim sustavima.
Dawkins je uvjeren da je pitanje božje opstojnosti znanstvena hipoteza koju, iako trenutno ne možemo razriješiti pa možemo jedino govoriti u okvirima vjerojatnosti, jednoga dana možda uspijemo. Suprotno Stephen Jay Gouldu, tvoracu sintagme NOMA (Non-overlapping Magisteria), koji je smatrao da su krajnja pitanja postojanja i svrhe zapravo pitanja filozofije i teologije, a izvan dosega znanosti, Dawkins tvrdi da čak i ako prihvatimo pretpostavku da su izvan dosega znanosti nema ni jednog razloga za vjerovanje da su u dosegu filozofije i još manje teologije.
3. Nakon što joj je u ožujku ove godine majka Shaima Alawadi, iračka imigrantkinja u Kaliforniji, divljački prebijena na smrt, njezina kćer uputila je sljedeće riječi nepoznatom ubojici:
“Mi ne znamo koje si boje, ali znamo jednu stvar. Ti nisi kršćanin, nisi musliman i nisi židov, ti si netko bez religije, jer da znaš Boga, znao bi da Bog to ne bi dopustio. Ti si životinja... ti nisi čak ni životinja.”[11]
Logički, kada nije vjernik, a nije ni životinja, onda mora da je ubojica ateist, što u ovom slučaju zasigurno vrijedi i obrnuto: ateist je ubojica. Ovakve predrasude prema nevjernicima u državi u kojoj 53% populacije misli da je vjera u Boga nužan temelj da bi čovjek bio moralan i posjedovao dobre vrijednost (have good values)[12], u kojoj je navodno George Bush stariji javno izrazio sumnju u to trebaju li se ateisti smatrati građanima i domoljubima, u kojoj, iako je ustavno sekularna, prisega na vjernost sadrži dio “jedna nacija pod Bogom”, u kojoj je politički slogan “Bog blagoslovio Ameriku” sveprisutna, fraza “U Boga vjerujemo” od 2006. godine službeni nacionalni moto, u kojoj se legalno obilježava nacionalni dan molitve a većina političara se izjašnjava kao vjernici, nikako nisu iznenađujuće.
U Hrvatskoj, koja je deklarativno također sekularna država, na kraju zakonski propisanog teksta svečane prisege pri inauguraciji predsjednika stoji “tako mi Bog pomogao” s velikim slovom “B” što upućuje na jednog, osobnog boga, koji se priziva kao da je nužan dodatni garant moralnosti. Po uzoru na američke predsjednike ta američka fraza zakonski je ušla u tekst prisege tek pet godina nakon namjerne intervencije prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana pri inauguaraciji u zakonski propisani tekst prisege iz 1992. godine.[13] Iako su Hrvati raspadom komunističke Jugoslavije postali jedna od najreligioznijih nacija u Europi, budući da nisu svi građani Hrvatske religiozni, obvezivanje na izgovaranje te fraze je, naravno, potpuno nerazumno, što se pokazalo u stvarnosti kada je sadašnji hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, deklarirani agnosti, morao prisegnuti izgovarajući te riječi. Osim toga, u suprotnosti je s ustavnim odredbama o slobodi vjeroispovjesti i sekularizmu.
Ili se barem tako samo čini? U 41. članku Ustava Republike Hrvatske piše “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”.[14] Kada se analitički pristupi ovoj odredbi čini se da nužno implicira samo ovo: vjerske zajednice su autonomne u svojim odlukama jer su odvojene od države, tj. država se ne smije miješati u djelovanje vjerskih zajednica. Ali, možemo li iz te odredbe logički zaključiti da vrijedi i obrnuto, da je država odvojena od vjerskih zajednica i da one nemaju pravo miješati se u odluke države? Ne! Barem iz članka 41. to nužno ne proizlazi. Ako je to tako, onda prema Ustavu Hrvatska nije zapravo sekularna država. S obzirom na to i dio istog članka koji glasi “...a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države” teško će proći bilo kakve tužbe o neustavnosti ugovora s Vatikanom. Ova činjenica zahtijeva hitnu raspravu o spomenutom dijelu Ustava Republike Hrvatske koji se do sada uzimao zdravo za gotovo osim kao određivanje sloboda vjerskih zajednica i kao određenje sekularnosti, odnosno odvojenosti države od religijskih institucija.
Kao što je Christopher Hitchens često naglašavao, razdvojenost države od religije je vrijednost koju treba čuvati jer je preduvjet slobode izbora, vjeroispovjesti, izražavanja, mišljenja i djelovanja, a to se može ostvariti jedino u pluralističkom i sekularnom modernom društvu koje u svome temelju ima vrijednosti kritičke racionalnosti i humanizma. U tome je kontekstu potpuno promašena optužba Noama Chomskog[15] da su Hitchens i Harris religiozni fanatici koji vjeruju u državnu religiju, prema kojoj moramo podržavati nasilje vlastite države jer se čini s dobrim ciljem i koja je puno opasnija i destruktivnija od vjerovanja drugih religija. Protivno uobičajenim intuicijama da je 20. stoljeće bilo najnasilnije u povijesti, eksperimentalni psiholog i kognitivni znanstvenik Steven Pinker je u knjizi The Better Angles of Our Nature iz prošle godine, analizirajući nalaze forenzičke arheologije, etnografske statistike, historijske podatke o ubojstvima, zločinima i ratovima došao do zaključka da je nasilje tijekom povijesti u opadanju te da trenutno živimo u najmirnijem razdoblju ljudske povijesti. Smanjenje nasilja se posebno odnosi na moderne sekularne i demokratske države pa Pinker poziva na rehabilitaciju pojma moderne i zahvalnost prema procesu prosvjetiteljstva.[16]
Jednako kao što su kritičari moralnog apsolutizma božanske prirode, Novi ateisti su osim po pitanju istine također i po pitanju moralnih vrijednosti uglavnom protivnici relativizma. U knjizi The Moral Landscape Sam Harris zastupa stajalište da se moralne vrijednosti tiču blagostanja (well-being) svjesnih bića koje „potpuno ovisi o događajima u svijetu i stanjima našeg ljudskog mozga“[17]. Utemeljene na svjesnim stanjima i konzekvencijama, moralne su vrijednosti činjenice podložne objektivnom znanstvenom istraživanju. Znanost, poput primjerice neuroznanosti, bi nam u budućnosti mogla pružiti odgovore na pitanja koja djelovanja i želje objektivno vode prema blagostanju. Objektivnost i univerzalnost moralne prosudbe ne znači da postoji samo jedan put prema moralnim istinama, tj. prema „vrhovima moralnog krajolika“, niti da te istine postoje neovisno od svijesti, već da se nepristranom i racionalnom prosudbom može doći do univerzalnih moralnih istina koje potiču ljudsko cvjetanje (flourishing).
Dawkins odbacuje moralnost utemeljenu na apsolutnim Božjim propisima kao lažnu i neiskrenu jer se postavlja pitanje autonomnosti moralnog dobra i nisu li strah od Božje kazne i očekivane nagrade u zagrobnom životu jedini razlozi zašto su religiozni ljudi dobri. Također, ne postoji razlog zašto bi se mislilo da su religiozni ljudi moralno bolji od nevjernika. Kurt Vonnegut u pismu članovima American Humanist Association je napisao: „Ja sam humanist, što dijelom znači da sam se nastojao ponašati pristojno bez očekivanja nagrada ili kazni nakon što umrem.“[18]
Christopher Hitchens se znao deklarirati kao antiteist kako bi naglasio da, čak i ako postoji osobni Bog kakav ga predstavljaju tri najveće monoteističke religije, on ne bi želio živjeti u totalitarnom sustavu prividne slobodne volje gdje ljubomorni, sveznajući i svemoćni Bog otac poput Big Brothera nadzire sve aspekte ljudskog života i iz čijeg zagrljaja čak ni smrt ne omogućava bijeg. Tu je uočljiv izravan utjecaj Freudovog poimanja teističkog vjerovanja kao iluzije utemeljene na kognitivnom procesu priželjkivanja (wishfull thinking) i potrebi za svemoćnim ocem.
4. Za ovogodišnje uskršnje bdijenje papa Bendikt XVI. je u svojoj propovijedi izjavio, doduše pomalo kriptičnim, poetičnim jezikom, da je uzrok problema u svijetu ljudsko prosvjetiteljstvo bez Boga i moralnih vrijednosti, te da je istinsko prosvjetiteljstvo zapravo vjera u Boga koja „omogućava da Božje svjetlo prodrije u naš svijet„ i “otvori naše oči istinskoj svjetlosti”. Iz predavanja „Christianity: The Religion According to Reason” iz 2005. godine saznajemo da Ratzinger zastupa stajalište da je kršćanstvo zapravo izvor prosvjetiteljstva jer je „religija Logosa, religija u skladu s razumom“ [19]i univerzalna. Vjera u Boga se prema tome može logički shvatiti kao vjera u logos. Benediktov je pojam logosa „kreativni razum“ manifestiran kao ljubav u Isusu Kristu, jedan Bog prema čijoj slici su svi ljudi stvoreni i „Creator Spiritus“ iz kojega proistječe sve što postoji. Shvaćen u tome smislu logos je dvojake biti, prirodne i natprirodne. Da bi opravdao tako odvažnu i samopouzdanu tvrdnju, naime da je kršćanstvo izvor prosvjetiteljstva, Benedikt bi morao ne samo dokazati razumskim metodama da postoji nadnaravni razum koji je stvorio sve i objavio se u Isusu Kristu, već bi morao objasniti zbog čega je izostavio bogatu tradiciju filozofskog mišljenja antičke Grčke.
Za razliku od tragikomičnog Ratzingerovog poziva na obrtanje aksioma prosvjetiteljstva na način da „čak i onaj koji ne uspije naći put prihvaćanja Boga, trebao bi, unatoč tomu, nastojati živjeti i usmjeravati svoj život 'veluti si Deus daretur', kao da Bog postoji“ čime slično neslavnoj Paskalovoj okladi od nevjernika zahtijeva otvoreno moralno licemjerje, Novi ateisti poput Hitchensa, iako lišeni naivne iluzije o pravocrtnom napretku, naglašavaju potrebu za novim prosvjetiteljstvom utemeljenom na samom razumu. Budućnost čovječanstva ovisi o nama samima i jedino u društvu koje se brine za slobodno ljudsko cvjetanje lišeno ideološke indoktrinacije, koje njeguje kritički odnos prema tradiciji, promiče dijalog, slobodu znanstvenog istraživanja, široku dostupnost znanstvenih informacija, sekularizam, izoliranje utjecaja nerazumnih i neopravdanih vjerovanja na politiku i društvo, te promicanje humanističkih vrijednosti i kritičkog, objektivnog mišljenja, možemo se nadati mirnom životu u sreći i blagostanju.
Autor: Ljubiša Prica, doktorand filozofije na Hrvatskim studijima
Primarna literatura:
Bunnin, Nicholas i Ju, Jiyuan, Blackwell Dictionary of Western Philosophy, Blackwell Publishing, 2004.
Dawkins, Richard, Iluzija o Bogu, Izvori, Zagreb, 2007.
Dennett, Daniel C., Breaking The Spell: Religion As a Natural Phenomenon, Viking Penguin, New York, 2006.
Harris, Sam, The End Of Faith: Religion, Terror, and the Future of Reason, W. W. Norton & Company, New York, London, 2004.
Harris, Sam, The Moral Landscape: How Science Can Determine Human Values, Free Press, New York, 2010.
Hitchens, Christopher, Bog nije velik, V.B.Z, Zagreb, 2008.
Fusnote:
[1] Vidi intervju Wilder, Charly, “I Don’t Believe In Atheists”, 2008, http://www.salon.com/2008/03/13/chris_hedges/.
[2] „Fundamentalism means different things to different people, but I think there are two elements that are common. First is blind obediance to a holly book regardless of evidence...And the second is extremism. There is no holly book of atheism and never could be. Atheism is not a belief system, there is no catechism of atheism, no thirty-nine articles, no Torah, no Quran. There is no book, only publicly verifiable evidence. And that's anything but fundamentalist because it contains a commitment to change as new evidence comes in.“, http://www.youtube.com/watch?v=ZyrYK...feature=relmfu.
[3] Klinghoffer, David, “Prophets Of The New Atheism”, 2007, http://seattletimes.nwsource.com/htm...ghoffer06.html.
[4] „…any faith-based set of values that makes exclusive claims for its truth and explains the mysteries of the universe”, isto.
[5] Bunnin, Nicholas i Ju, Jiyuan, Blackwell Dictionary of Western Philosophy, Blackwell Publishing, 2004.
[6]Kustić, Živko, „Čovjekoljubivi ateisti: Bog je došao služiti, a ne vladati ljudima“, 2010, http://www.jutarnji.hr/covjekoljubivi-ateisti/887847/.
[7] http://www.zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=640&I temid=225&showall=1
[8] Harris, Sam, The End Of Faith: Religion, Terror, and the Future of Reason, W. W. Norton & Company, New York, London, 2004, str. 13
[9] Dennett, Daniel C., Breaking The Spell: Religion As a Natural Phenomenon, Viking Penguin, New York, 2006, str. 25.
[10] http://www.webpronews.com/porn-surfing-is-safer-than-browsing-religious-sites-2012-05
[11] http://www.theblaze.com/stories/iraqi-womans-deadly-beating-may-not-be-a-hate-crime-after-all/
[12] Pew Research Center, http://www.pewglobal.org/2011/11/17/...an-values-gap/
[13] http://www.goljp.hr/106
[14] Ustav Republike Hrvatske, 2011, http://www.usud.hr/uploads/Redakcijs...jka%202011.pdf
[15] http://www.youtube.com/watch?v=PTuawY8Qnz8
[16] http://atheistmovies.blogspot.com/20...1_archive.html
[17] Harris, Sam, The Moral Landscape: How Science Can Determine Human Values, Free Press, New York, 2010, str. 2.
[18] http://www.americanhumanist.org/hnn/...=293&article=2
[19] Ratzinger, Joseph, “Christianity: ‘The Religion According to Reason’”, 2005, http://www.zenit.org/article-13705?l=english.
ovo bih izdvojila
Naprotiv, kritika religije, obrana znanosti i ateističkog stava treba biti utemeljena na razumskim argumentima. Kao što je na više mjesta rekao, jedino što je militantno u vezi Novog ateizma je što se ne boji reći što misli, što se ne trudi biti pristojan i pun poštovanja prema religioznim vjerovanjima.
evo današnja ekumena (ako link ne bude radio, tražite emisiju ekumena na današnji dan 28.11.): link
haha, ma srednjoškolska posla, samo da je na kavama sjeditVidiš, ovo je pravo pozitivno mišljenje
al da sam bila jedina u razredu, ili da je bio netko s kim nisam kliknula, ne bi bilo tako cool
ja nisam nikakve neugodnosti od učenika doživljavala zbog nepohađanja vjeronauka, čak ni iščuđavanje, zapitkivanje. je li do slučajnosti, mog stava, kombinacije, ne znam
samo jedna raspava iz srednje škole mi je ostala u sjećanju, kad su neki kolege rekli da nam se dive na snazi jer možemo sve sami, bez boga. i dalje sam zbunjena kad se toga sjetim. pa nisam ja sama
MM - nije išao na vjeronauk, maltretirali su ga drugi klinci, ako sam dobro shvatila najviše im j eišlo na živce što on ne mora sjedit u razredu taj sat, a oni moraju :? najs...
frend koji je bio s nama u petak na skepticima - išao na vjeronauk, zavidio ovima koji ne idu(veli da nije bilo maltretiranja, al ko će ga znat)
svi smo krenili u školu između '88. i '91., oni u zg, ja u st
Posljednje uređivanje od koryanshea : 28.11.2012. at 19:13
(i zašto striček nije otišao popraviti zube umjesto što je bacao kamenje
prije no što se upustim u čitanje papirusa kojeg je postala mc (moram promijeniti font)
Tako nekako smo mm i ja razmišljali prije no što smo se upustili u razgovor s djetetom o njegovom neupisu na vjeronauk. Živimo u vrlo malom gradu. Pripremili smo ga da bude jedini, ali na koncu se pokazalo kako vjeronauk ne pohađa još jedan dječak. Druga je stvar što si njih dvojica nisu kliknula, pa svaki od njih glumi svoj otok. Znala sam ga pitati je li mu teško zbog toga što se izdvaja i on je do sada uvijek odgovorio da nije, dapače, osim što ima manje za učiti
Posljednje uređivanje od quinda : 28.11.2012. at 23:05
Vezano za principe, imam podvojeno mišljenje. Koji put mislim - super, drže se svojih principa, tako je sve jednostavno i čisto. Koji put... bidni... zarobljenici svojih principa, 0-1 svijet, život nije super čist. Hoću reći da mi superprincipijelnost nužno nije visoko na listi vrijednosti, sve ovisi o izvedbi (ako je ja-okrenuta ok, ako je na neki meni loše motivirajući način okrenuta prema drugima (kad bi svi tako).... nekako mi je to malo... u nedostatku bolje riječi reći ću "not true to human nature", bit baš super super principijelan (staljam karton na facu smajlić). Ne znam jel' se kuži što želim reći. Zato mi i jest super film "Život drugih" koji baš to nijansira - dokle možeš gazit sebe i rastezat principe... ali i dokle možeš ići čvrsto i hrabro u principima... i što ćeš ti ili neko blizak za to platiti (kad onaj glumac drži zgaženu Christu i govori joj "oprosti mi, oprosti mi, oprosti mi.."). To je sad i off topic i on topic.
Posljednje uređivanje od ina33 : 29.11.2012. at 10:23
Može, javim ti se kad uhvatim vremena.ovo bi mogli i preko pp
A evo i na youtubu:
http://www.youtube.com/watch?v=6ogWT...l&feature=plcp
Inače, meni je Polić bio puno uvjerljiviji i bolji, Rebić je, osim što je ponudio uobičajene floskule, ispao skoro pa potpuno neinformiran, misli da sve udruge automatski financira Linić (!), da u osnovnoj školi postoji etika, da pravo na vjeronauk proizlazi iz Ustava itd.
Ne znam, ja prema sebi uopće nisam principijelna. I često sam neodgovorna. Prečesto.
Ali prema drugima, prema poslu i prema društvu, trudim se ponašati principijelno, pravedno, etično, (pre)odgovorno... I to mi je ponekad izvor problema jer imam visoka očekivanja od druge strane i onda moram raditi na sebi i uvjeravati se da to što netko ne poštuje dogovore, relativizira etičnost, iskorištava druge ili svoj posao itd. je jednostavno ljudski i da to moram tako prihvatiti... I radim na sebi, pokušavam prihvaćati i shvaćati da svijet nije savršen, da nije onakakav kakvim ga ja vidim ili žeim vidjeti..i jesam napredovala, ali ono...mali dio mozga sve to i dalje bilježi...
Potpis.
Ako mogu biti skroz iskrena, ne mislim stvarno ni na koga posebno i ne želim nikoga povrijediti, i ma koliko je to gotovo pa deplasirano govoriti u duboko neprincipijelnom društvo di je neprincipijelnost norma skoro.... meni je neka ono doslovna principijelnost... oznaka jedne mladalačke faze prije neke starije... zrelosti (škartoc na glavi, nemojte se ljutit). Ako je takva super principijelnost odlika zrele dobi, onda se nekako...plašim hladnoće koja mi se čini da iza toga leži. To je ovo što emsa kaže da ono fali empatičnosti, pa od principa ne vidiš čovjeka i njegov problem.
meni ne fali empatičnostiTo je ovo što emsa kaže da ono fali empatičnosti, pa od principa ne vidiš čovjeka i njegov problem.
tako da, i jedno i drugo nekako dolazi sa starošću
Iako si napisala da ne misliš na nikoga posebno, ipak je tvoj post izazvan mojim pa se osjećam dijelom prozvano.
Slažem se s tobom oko doslovne principijelnosti i mladenačke faze, i sama sam prošla taj put. Iako u meni, osjećam, ima još dosta prostora za zrenje
Što se tiče hladnoće, dala si mi misliti. S jedne strane, dala bih sve za zajednicu, često nekome pomažem u nečemu, često razmišljam o tuđim potrebama i osjećajima, a opet, uhvatim se kako znam bit hladna prema nekome, ako prosudim da je riječ o gluposti, lijenosti i sl. ili ne prosudim, nego me jednostavno opere neki loš osjećaj (ok, poslije se pilam, ali dobro).
Sad da s offa prijeđem na on topic, možda se u meni događa sukob protestantskog i katoličkog mentaliteta.
Dok sam pisala gornji odlomak, sjetila sam se jednog članka kojeg sam čitala pred 2-3 godine, zapravo ne znam više ni točnu temu članka, ali sjećam se kako je autorica opisivala kako je odrastala u Londonu s tatom Englezom i mamom Talijankom. Majka je bila sva u tome kako pomagati, obitelji, prijateljima, a najsretnija je bila kad bi u nečem zeznula državu. To je sa sobom donijela iz Italije i nikad je nije pustilo. Otac je, pak, bio totalno drugačiji. Sjeća se kako je otac odbio prijatelja koji ga je tražio da mu pomogne zaposliti sina (to mu je bilo nevjerovatno da ga uopće ovaj pita), a jednom se jako naljutio na autoricu kao dijete (mislim čak i udario) kad je saznao da nije kupila kartu za javni prijevoz, vičući na nju da zna li ona što bi bilo kad nitko ne bi kupovao kartu za javni prijevoz.
Majka je bila emotivnija, otac hladniji, majka je bila bolja prema zajednici i živjela za zajednicu, otac je preferirao pravila smatrajući kako zajednica ne može funkcionirati bez njih. E, sad, kome je više stalo do zajednice i tko je zajednici draži i korisniji, možemo razgovarati.
Ipak, majka je ta koja došla k ocu u njegovo društvu, jer se u njenom očito lošije živjelo..
Upravo, po drugi put, čitam vrlo inspirativnu knjigu "Modernizacija, kulturna promjena i demokracija" Ingleharta i Welzela i duboko je preporučam svima koje zanima politička kultura na globalnoj razini, slijed ljudskog razvitka i promjena vrednota od predindustrijskog društva (od tradicionalnih ka sekularnim vrednotama) do danas (od vrednota opstanka do ekspresivnih vrednota). (MC, ako je nisi čitala, ovo je knjiga za tebe).
Da ostanem u temi, pravila su ta koja su važnija za izgradnju demokratskog društva (tu sam na strani oca Engleza).
Naime, povjerenje u druge, ključna varijabla u literaturi o razlikama između kulturama, bitno je za razvoj udruženja o kojima ovisi demokracija, kao i nekih kompleksnih organizacija na kojima se temelje ekonomski pothvati. Prema istraživanjima koja su gore navedeni autori proveli, protestantska društva pokazuju naviše povjerenja u druge ljude, katolička najmanje, manje od islamskih i konfucijanskih. (Riječ je povijesnim društvima, pa se npr. njemačko društvo gleda kao protestanstko, a katolici u Njemačkoj pokazuju vrijednosti sličnije protestantima u Njemačkoj, nego katolicima u Italiji, riječ o povijesnom iskustvu nacija.) To povjerenje tumači se kroz to kako horizontalne, lokalno kontrolirane organizacije potiču povjerenje u druge, dok vladavina velikih, hijerarhijskih, centraliziranih birokracija narušava međuljudsko povjerenje (što je povijesno Rimoktalička crkva, dok su protestantske crkve bile razmjerno decentralizirane i otvorenije lokalnom nadzoru).
Ok, da sad ne davim, nadam se da nisam do kraja zakomplicirala...
Xmeni ne fali empatičnosti
tako da, i jedno i drugo nekako dolazi sa starošću
Samo kratko - skroz zanimljive perspektive i u puno toga se slažemo, jedino meni nije nužno hrabrost i borba tako neka jednoznačna vrlina, niti mi je kukavičluk nužno loš sve je to neko samoodržavajuće nijansiranje, evo, konkretno, koncept mučeništva mi nikad nije sjeo (prevelika cijena, iako ne možeš uvijek to tako fino procijeniti i nisi u poziciji "pregovaranja"). Uvijek mi je bilo čudno kad su se na IVF referirali kao na "moju borbu"... valjda nastojeći dati smisla tolikom trudu, stila... jednom će doći naplata. Ono "borba"? Nije to neka borba, nije da je super lako, ali šta sad - frigaj ga - našla sam se u tome. Protestantski mentalitet i "hladnoća" ima i to svojih pluseva, nije mi niti "toplina" skroz jednoznačna (pa ono... do kraja života "mamma, mi fai una pasta" itd.). Neka... sredina, život... a principi su nešto što obitava onako... načelno i iznad.
To jest.. .sama rečenica "to su oni koji su ovakvi onakvi" mi je nekako untrue to life, jer svako ima svoje nijanse i baš se pitam, recimo, ko bi sad u nekoj zemlji s diktaturom bio do kraja hrabar i di su te granice onda što je hrabrost, što kukavičluk, što razum - nije to neka čista crta, po meni.
Uvijek vrijedi ona maslowvljeva hijerarhija potreba, od kojih je navjeća - potreba za samoodržavanjem. Ja sam tip osobe da teško može shvatiti mučeništvo... a nisam sigurna niti da mu se, evo... divim.
Posljednje uređivanje od ina33 : 29.11.2012. at 14:45
hvala za preporuku.
mm veli da sam ipak više švicarka, nego... naša.
U pravu si. U društvima u kojima vladaju vrednote samoodržavanja, odnosno opstanka, ljudi se ne zamaraju ekologijom, gay pravima, javnim raspravama ili peticijama, važno je zaraditi za hranu i krov. Tako je i na individualnoj razini.
Međutim, kad se više ne moraš boriti za goli život i kad ti je kvaliteta života donekle zajamčena (imaš plaću, osnovnu zdravstvenu zaštitu, pravo na školovanje itd.), tako i aktivizam raste, počnu te zanimati druge stvari, društvo sagedavaš šire...ideš ka ekspresivnim vrednotama
Ni ja ne shvaćam mučeništvo, niti mu se divim, ali mislim da na ovim stranicama i na ovom topicu i ne govorimo o mučeništvu. Govorimo o nečem realnijem, o aktivizmu, čije si različite razine, danas više manje može svatko priušiti. Npr. neka bazična razina bila bi potpisivanje neke peticije, dizanje ruke na nekom sastanku, izgovaranje mišljenja ili podržavanje tuđeg.... Rijetko tko kod nas šutnju ili slijeganje ramenima može opravdati strahom za goli život ili egzistenciju, više je riječ o komforu, lijenosti ili stavu "ne bi se štel mešat".
potpisujem zusku. kakvo mučeništvo, kakvi bakraći.
Pravila pisanja postova
