Iako si napisala da ne misliš na nikoga posebno, ipak je tvoj post izazvan mojim pa se osjećam dijelom prozvano.ina33 prvotno napisa
Slažem se s tobom oko doslovne principijelnosti i mladenačke faze, i sama sam prošla taj put. Iako u meni, osjećam, ima još dosta prostora za zrenje, danas u, ajmo reći zrelijoj fazi, ne osjećam se više tako isključivo i doslovno principijelno, puno sam radila na tome, već jako dugo ne govorim "ja ne bih nikad", pokušavam sagledavati i razumjeti sve strane....Štoviše, često sam ja ona koja vodi borbe s drugima kad su isključivi, netolerantni ili zlobni, zahvalna sam ako meni netko ukaže kad sam ja takva. (Tu je MD dosta napravio
Što se tiče hladnoće, dala si mi misliti. S jedne strane, dala bih sve za zajednicu, često nekome pomažem u nečemu, često razmišljam o tuđim potrebama i osjećajima, a opet, uhvatim se kako znam bit hladna prema nekome, ako prosudim da je riječ o gluposti, lijenosti i sl. ili ne prosudim, nego me jednostavno opere neki loš osjećaj (ok, poslije se pilam, ali dobro).
Sad da s offa prijeđem na on topic, možda se u meni događa sukob protestantskog i katoličkog mentaliteta.
Dok sam pisala gornji odlomak, sjetila sam se jednog članka kojeg sam čitala pred 2-3 godine, zapravo ne znam više ni točnu temu članka, ali sjećam se kako je autorica opisivala kako je odrastala u Londonu s tatom Englezom i mamom Talijankom. Majka je bila sva u tome kako pomagati, obitelji, prijateljima, a najsretnija je bila kad bi u nečem zeznula državu. To je sa sobom donijela iz Italije i nikad je nije pustilo. Otac je, pak, bio totalno drugačiji. Sjeća se kako je otac odbio prijatelja koji ga je tražio da mu pomogne zaposliti sina (to mu je bilo nevjerovatno da ga uopće ovaj pita), a jednom se jako naljutio na autoricu kao dijete (mislim čak i udario) kad je saznao da nije kupila kartu za javni prijevoz, vičući na nju da zna li ona što bi bilo kad nitko ne bi kupovao kartu za javni prijevoz.
Majka je bila emotivnija, otac hladniji, majka je bila bolja prema zajednici i živjela za zajednicu, otac je preferirao pravila smatrajući kako zajednica ne može funkcionirati bez njih. E, sad, kome je više stalo do zajednice i tko je zajednici draži i korisniji, možemo razgovarati.
Ipak, majka je ta koja došla k ocu u njegovo društvu, jer se u njenom očito lošije živjelo..
Upravo, po drugi put, čitam vrlo inspirativnu knjigu "Modernizacija, kulturna promjena i demokracija" Ingleharta i Welzela i duboko je preporučam svima koje zanima politička kultura na globalnoj razini, slijed ljudskog razvitka i promjena vrednota od predindustrijskog društva (od tradicionalnih ka sekularnim vrednotama) do danas (od vrednota opstanka do ekspresivnih vrednota). (MC, ako je nisi čitala, ovo je knjiga za tebe).
Da ostanem u temi, pravila su ta koja su važnija za izgradnju demokratskog društva (tu sam na strani oca Engleza).
Naime, povjerenje u druge, ključna varijabla u literaturi o razlikama između kulturama, bitno je za razvoj udruženja o kojima ovisi demokracija, kao i nekih kompleksnih organizacija na kojima se temelje ekonomski pothvati. Prema istraživanjima koja su gore navedeni autori proveli, protestantska društva pokazuju naviše povjerenja u druge ljude, katolička najmanje, manje od islamskih i konfucijanskih. (Riječ je povijesnim društvima, pa se npr. njemačko društvo gleda kao protestanstko, a katolici u Njemačkoj pokazuju vrijednosti sličnije protestantima u Njemačkoj, nego katolicima u Italiji, riječ o povijesnom iskustvu nacija.) To povjerenje tumači se kroz to kako horizontalne, lokalno kontrolirane organizacije potiču povjerenje u druge, dok vladavina velikih, hijerarhijskih, centraliziranih birokracija narušava međuljudsko povjerenje (što je povijesno Rimoktalička crkva, dok su protestantske crkve bile razmjerno decentralizirane i otvorenije lokalnom nadzoru).
Ok, da sad ne davim, nadam se da nisam do kraja zakomplicirala...
 |
|||
