Ok, sad sam malo pak iziritirana jer ću četvrti ili peti put ponoviti istu stvar. Shvaćam što Ina želi reći i mislim slično, a ne suprotno!
Kad je u pitanju egistencija ili neki veći životni problem poput ovoga s ulaskom na listu MPO (ili nekog trećeg), većina će odlučiti ne riskirati. I to je razumljivo. I nisam pisala o takvim komotnim pozicijama, niti sam te ljude nazivala komotnima, što Ina stalno i stalno spominje. Jer to nisu komotne pozicije. Tamo gdje se ljudi bolje za vlastiti život, za svoju budućnost ili budućnost svoje djece, ne govorimo o komociji, već o opstanku. Jesam li dovoljno jasna?
Komotna pozicija mi je, da opet ne spominjem roditeljski na kojem roditelji ne izražavaju stavove (evo, spominjem), bilo koja pozicija koja se događa iz prozaičnih razloga, tipa ne da mi se, lijena sam, netko drugi će, ne bi se štel mešat, mogla bih se nekome (kome?) zamjeriti itd.
Pozicija, neću reći jer će me šef zbog toga otpustiti nije komotna, već vrijedna empatije, uostalom, tko bi želio raditi u takvoj firmi?
Ali neću reći jer mi se ne da debatirati, netko drugi će, a to ionako nije moj problem, zašto da se nekome (kome?) zamjeram itd. jest komotna.
Dakle, nije samo razlika u pozicijama, već i u motivima.
Ako sad nisam bila jasna, sori. Neću više.