Ja razumijem. Iako ima i aktivista koji ne razumiju - ali ja nisam taj tip, ne mogu osuđivat ove koji nisu u stanju riskirati. Zato jer ne znam sve njihove okolnosti - i koliki im je safety net (lova za ići vani, recimo).
kao aktivistkinja (koja nije u tom problemu), razumijem i ja. to smo već nekoliko puta ponovile. što sam starija sve više razumijem, svakako sve manje osuđujem. tj. nije moje da procjenjujem. ako želim pomoći, moram pomoći na način na koji to ona koja prima pomoć želi, a ne pod mojim uvjetima. to je kao kad netko veli, ja sam uz njih, ali zar se oni baš moraju tako ponašati. pa ili prihvaćaš drugačije ili ne. nije solidarnost prihvatiti ono što je i tebi ok, nego prihvatiti drugačijost. ili kad veli, pomoći ću ovoj ženi, ako se odmakne od svog nasilnika i nikad mu se više ne vrati. a ona, sutra, opet se njemu vratila, a ti se osjećaš izdanim (tvoj ego je povrijeđen). eh, pa nisi ti najbitnija, pa se nemaš pravo ni ljutiti niti osjetiti izdanom. ne vrti se cijela ova priča oko tebe, velike humanitarke. trebaš shvatiti zašto se vratila njemu. trebaš razumijeti ženu koja nije spremna svjedočiti protiv svog silovatelja. trebaš ponovno biti tu kad ona pobjegne opet od njega. jer to je nepatvorena solidarnost.

no, koliko god mogu razumijeti ono što ina piše, mogu razumijeti i frustraciju suborkinja, kad se nitko ne želi javiti da govori pred tv i kad se uvijek istih 3 jave da govore o svom problemu. kao eto, njima je lakše, pa nek one to obave. jao, (produženi) vikend je, odoh na more. a vi drugi idite na trg i puhajte balone. mogu razumijeti tu frustraciju, mada opet, moj moto je da ne donosim vrijednosni sud o svemu tome. ali poslagati sve u dani mozaik, teško se oduprijeti tome.

no, onda dolazimo stvarno do toga da se aktivizam i nešto što je za dobrobit cijele zajednice nosi na leđima pojedinaca. opet kao i po pitanju gay zajednice. ako se sutra u saboru donese zakon o životnim partnerstvima, to će doslovno biti zasluga njih... ma ne vjerujem ni desetoro aktivista (ne računajući vladu i stranke). kao što je i organizacija povorke u biti bila iznesena na njih ni 20 aktivista. koji su 4 mjeseca jednom tjedno jedno veče (neka 3 sata) provodili u organizaciji (da ne govorim o posljednjim danima, kad je trebalo i češće se viđati i donositi/odnositi stvari). eh, aktivizam zahtjeva da, da svoje tijelo koristiš for the cause. bilo da odlučiš izaći na ulicu da prosvjeduješ, pa makar računao i s nasiljem, bilo da svoje slobodno vrijeme potrošiš ili da voziš 160/h po autoputu do sabora nije aktivizam klikati lajkove, aktivizam je dignuti dupe i izaći na ulicu, dati sebe, svog vremena. da, svi mi skoro imamo i posao i obitelj i djecu i svi mi aktivisti to vrijeme koje utrošimo u aktivizam uzmemo od toga što nam je drago. i ponekad bih radije ostala pred tv i gledala housea a ne bi izlazila i smrzavala se u neogrijanoj prostoriji i raspravljala o tome koju rutu treba uzeti za povorku. itd.

ah, šta sam to našla ovdje govoriti! pa, koliko god se s nekim stvarima ne slagala, uvijek sam se divila rodinom aktivizmu i nesebičnom angažmanu! odoh spavati. previše sam se napričala sama sa sobom.