Moram ovo potpisati. Ja sam jedna od ovih emsinih potajnih čitateljica (možda i nisi mislila na one kao ja, jer ovi drugi su nerijetko malo manje potajniZuska prvotno napisa
Cure, guštam vas čitati!
Pišete o teorijama i autorima koje poznajem jako površno (ili uopće ne, Jennifer_G., osjećam kao mali miš pred tobom) i ne usuđujem se ulaziti u raspravu, ali zadovoljstvo mi je pratiti raspravu i učiti.
Na ovih 50 (!) stranica bilo je toliko odličnih materijala, neke sam uspjela pročitati/pogledati, neke nisam, misleći, vratit ću se sutra, a kad ono, sutra novih 5 stranica i novih xy turbo super linkova i rasprava. Okupila se stvarno respect ekipa.
Samo nastavite). Jenini postovi obeshrabruju moje uključivanje u ovaj dio rasprave, jer sam jako slabo potkovana u filozofskim terminima, kamoli teorijama.
Zuska je baš lijepo rekla:mali miš. Ali ja volim ljude prema čijem znanju osjećam strahopoštovanje, well known fact, tako da, jen, molim te nastavi!
Da se ipak o nečemu izjasnim (malo prozaičnije)-slažem se s Mimom oko dječjih preferenci koje se kasnije pod utjecajem sugestije s raznih strana mijenjaju. Moj je I otprilike kao trogodišnjak jako volio rozu boju i Hello Kitty. Iz tog doba još uvijek ima neke slikovnice, igračkice, roze čarapice s ovcom. Te sam mu nedavno obula uz tonu protesta "to je za curice!", objasnivši mu da ga nitko neće vidjeti. "Ali ti ćeš me vidjeti!". Kako mu mi nismo nikad nametali striktno dečkaste igračke, dapače, niti me puno tangira kome je određena boja namijenjena, ta promjena je vjerojatno nastala kao utjecaj okoline. Pritom mislim na vršnjake u vrtiću i parku, nisam primijetila da bi netko od odraslih iz mog kruga pred njim komentirao da je nešto curičasto.
Seni je napisala da se obrasci ponašanja ne moraju niti učiti interakcijom s okolinom, da je dovoljno baciti oko na TV. Mislite li da je djeci unaprijed zapisano da će se povoditi za onime što vide, pa makar ne u svojoj obitelji? Ne ruši li to neke druge teorije? Posebno ako su u one famozne prve tri najvažnije uglavnom usmjerena na roditelje?
Baš sam o tome nedavno razmišljala, kako primjećujem da se I već dugo najradije igra ratova, pucanja itd (već sam o tome pisala), a ja još uvijek tvrdoglavo odbijam kupiti pušku, pištolje i slično (pa posudi od bratića) i očito se tome protivim, zapitala sam se koliko je uopće naš roditeljski utjecaj jak. Može li se uopće nositi s ostalim utjecajima, kad je već petogodišnjakov ukus potpuno drugačiji.
Dijete zastranilo
(lakše mi je raspravljati navodeći primjere).
Zapravo sam on početni topic htjela reći da sam se ugodno iznenadila time da je MM počeo dijeliti moj stav o vjeronauku, u zadnje je vrijeme bilo puno previše toga od strane Crkve što mu je prelilo inače dosta tradicionalnu čašu, tako da ćemo se bar nas dvoje zajednički nositi sa svime što će desiti kao posljedica te odluke.
 |
|||
