Citiraj koryanshea prvotno napisa Vidi poruku
oslobodimebože te tvoje interpretacije :doh: sad bismo poštenu podjelu vlasti.

o kojim ženskim oblicima umjetnosti govoriš... žene nisu bile jako... khm, slobodne... bavit se umjetnošću... time smo se već bavili...
I ja bih poštenu podjelu vlasti i adekvatan odgoj muškaraca za kućanske poslove, sve se slažem, naravno. Ono što mi je malo bizarno je viktimizacija žene.

Što se umjetničkog izraza žena tiče, ja se snažno ne slažem s time da se žene nisu bavile umjetnosti i da nisu stvorile relevantna djela. Ako uzmeš kriterije neke muške akademije iz 13. stoljeća, tada je to možda istina, ali zašto uzeti njihova mjerila?

Već mali uvid u domaće oblike umjetnosti mene ostavlja bez daha i ne bih rado da se trud, rad, vještina, domišljatost, vrednoća i talent naših pretkinja otpiše zato jer zbog svoje 10 djece nisu mogle na akademiju u Firenzu. Koliko sam čitala, i nekad davno sam željela o tome pisati, i možda budem, čini se kako su bajke ženska umjetnička forma. Ako ih usporediš s mitom, ispadaju subverzivne, i duboko ženske, npr. no to je prekompleksna tema za ovaj mali format foruma, tako da samo dajem mali hint o tome.

Tu su zatim ručni radovi, u rasponu od zlatoveza, preko čipke do drugih oblika primjenjene umjetnosti, koja po meni nije i ne može biti manje vrijedna od bilo koje ornamentalne vrste umjetnosti.

Nekako vjerujem da su licitarska srca i drugi oblici prigodnih umjetničkih izraza također ženski, tu su zatim ženske pjesme (za pjevanje, ima upravo predivnih, potresnih, dubokih pjesama), a iako su prolazni i upotrebni, ja ne bih zanemarila art& craft u odijevanju, šivanju, niti u kulinarstvu.

Dapače, vrijednost tih oblika umjetnosti ja vidim znatno bitnijim od tipa 1000 najvećih slika milenija jer su ovo bile forme dostupne svima, obogaćivale su život bez klasne podjele i pružale su know-how svakoj ženi koja se htjela osim dnevnim životom baviti i nečim ekstra, lijepim i umjetničkim.

Poznajem ženu koja je ekspert u tim ženskim ručnim radovima i priča o tradicionalnom životu, umjetnosti, okupljanju i stvaranju i uopće vještina koju su žene stjecale tim radom može se mjeriti sa svakom umjetničkom školom - ako želiš gledati, vrednovati i prepoznati vrijednost u tome.

One su sve to radile uz pozaspalu djecu po podu, uz ručak i zimnicu koje su se krčkale i u nekoj vrijednosnoj skali ja bih bila ponosna na tu tradiciju, vrlinu, trud, umijeće, ljepotu, umjesto da im se rugam i vjerujem da moram u Firenzu slikati posljednju večeru da bih imala razloga za samopoštivanje.

Naravno da je danas drugačije, ali mislim da vrednovati svoju prošlost uvijek predstavlja dobar temelj za budućnost.